Tajna do groba

I.

Miljenko!... Miljenko naš, mamice!... Miljenko je poginuo!…

Krik djevojčice odjekivao je blatnjavim selskim dvorom dok je endehazijski časnik ozbiljna lica prilazio kućnome trijemu. Istodobno na vratima kuće pojavi se žena brišući ruke o pregaču. Za trenutak zastane skamenjena izraza na licu te gotovo iznemoglo šireći drhtave ruke klone ničice. Časnik ubrza korak te je pridrži baš kad su joj koljena dodirnula zemljano tlo. Ne prozborivši ni riječi, žena je cijelim tijelom drhtala, izgubljeno je promatrala časnikovo lice. Djevojčica je plakala u središtu dvora ne pomaknuvši se ni lijevo, ni desno, ni naprijed, ni nazad; jednostavno se ukopala u blato i tako osamljena, bespomoćna, jecala je za svojim najstarijim bratom Miljenkom. Bijaše on još jedan od mladih Gudovčana koji je posljednje godine svjetskog rata unovačen u postrojbe hrvatskih legionara. Onome endehazijskom časniku nije bila ni malo laka dužnost i vjerojatno je sam sebe kleo kao i svojega nadređenog stoga što još jednoj nesretnoj majci mora priopćiti bolnu vijest. Netko i to mora u ratu! Tko zna koliko je već posjetio hrvatskih kuća kao vjesnik smrti?... Žena nije prestala drhtati. Odjednom se uhvatila nejakim rukama za časnikove mišice i u jednome trenutku osmjehnula se gledajući to nepoznato lice.

Kažu da mnoge majke nekom čudesnom snagom uvijek raspoznaju svoje sinove, ma kakva god ih vojska promijenila. Jednostavno osjete svoju krv, osjete dah umorna teškog djetinjstva u obrazima nepoznatog. Ovaj je ipak stranac! Ovaj endehazijski časnik nije njezin Miljenko! Ne!… Tako bi htjela da bude on i da ga može zagrliti kao svoje prvo, najstarije dijete, kao svojega junaka koji se, evo, ipak izvukao iz svjetske klaonice. On jest bio dijete! Najstariji od njezino četvero djece, Miljenko, koji jedva da je zašao u treće desetljeće života, više nije živ!…

II.

Večer u Gudovcu. Spustio se je mrak na ovo hrvatsko selo i mrak je u kućama ovih uglavnom težačkih starodrevnih obitelji. Ali mrak raspršuju upaljene svijeće na prozorima. Eto, još jedan ovostoljetni rat pokupio je gudovačku mladež i razbacao je na ratišta diljem okrvavljene Europe. Mnoge su obitelji večeras upalile svijeće za Milkina sina.

Miljenko Santic

Iz kuće žalosti sa sumrakom otišla je sva živa rodbina, Miljenkovi znanci, prijatelji, mjesni župnik koji će sutradan održati misu zadušnicu još jednome hrvatskom sinu… I starodrevna krunica je utihnula sa sumrakom i zgode iz Miljenkova djetinjstva koje je svojta pripovijedala. Ta su pripovijedanja bila topla i osjećajna, jer on bijaše dobar i lijep mladić, pun životne radosti. Svaki posjetitelj kuće žalosti složio se je s mišlju kume Tereze da ga vojnička odora nije otvrdnula. Da, gledali su njegovo nasmijano lice na fotografiji pred kojom je treperio plamen svijeće. Milkina kći Tina, koja je učila frizerski i krojački zanat u Bjelovaru, dobila je odobrenje od vlasnika salona da ostane kod kuće uz majku i mlađu sestru Mariju, onu uplakanu djevojčicu čiji je krik boli toga dana naslutio obiteljsku tragediju u dolasku nepoznata časnika.

Milka je svakog posjetitelja ispratila do trijema kad su odlazili i svaki put zastala je u mraku oslonjena na ogradu zagledana u blatnjavo dvorište ili pak niz cestu pored kuće. Preko ceste oduvijek je bio gusti lješnjik koji je skrivao zelenu poljanu. Ta prašnjava cesta ispred kuće bio je put kojom su mnoge vojske prolazile. Mnoge, da. Sjeća se Milka regimenti carske i kraljevske vojske što su za njezina djetinjstva prolazile ovuda. Ali nikada nije znala odgovoriti jesu li oni sjajni kočoperni austrougarski časnici na konjskim grdosijama vodili teško opremljenu i na brzu ruku obučavanu hrvatsku mladež u pravi rat ili su tek odlazili negdje na vježbe, negdje na poljane i brežuljke zapadne Slavonije.

Mogla je znati tek koncem prvoga velikog rata gledajući volovske zaprege pune mrtvih i ranjenih, izluđenih i zarazama uništenih vojaka u službi Austrougarske kojima su tihi blatnjavi kolski putovi bili namijenjeni za povratak na rodnu grudu. Bez pompe, manje sramotno. Sjeća se ona pješaštva i topništva Kraljevine SHS što su istim kolskim putom marširali u dugoj nepreglednoj koloni poput goleme zmije. Nikad kraja zvonjavi orme, čuturica, sablji, bajuneta i psovki. Ushićeni gudovački pravoslavci tada su iznosili rakiju pred njih, pjevali su s vojnicima, širom otvarali dvorišta. Tako su onda radili i katolici, jer nikad se ne zna što bi moglo poslije biti; vojsci se ne treba zamjerati. Milka bi slegnula ramenima i zatvorila se u kuću, jer što će, sve što je bilo muško u njezinu rodu, bližem i daljnjem, službovalo je u carskoj i kraljevskoj vojsci Austro-ugarske monarhije.

No, u najživljem sjećanju ostao joj je prolazak njemačke motorizirane postrojbe koja je tu zastala, a oni zategnuti mrki vojnici najjače vojske na svijetu u jednom su hipu pobacali kacige, raskopčali odore pa navalili u gusti lješnjik. Tek je tada Milka primijetila da su svi odreda vrlo mladi; gotovo dječaci. Jamačno bi mogla ustvrditi da su većina od njih mlađi od njezina Miljenka. Kako su se ovi golobradi mladići samo razgalili ugledavši otežale grane uz cesticu. I njihov visoki časnik vrlo kruta izraza lica nije mogao prikriti osmijeh dok su se mladi vojnici veselo raštrkali po gustom šiblju lješnjika. Osobno je zapovjedio svom vozaču da sebi i njemu nabere po šaku krupnih lješnjaka...

Anita i Miljenko

Anita i Miljenko

A onda je uslijedila zapovijed za polazak te su vrlo brzo bili pod svojim kacigama, zakopčani i pod punom ratnom spremom. Zabrujali su njihovi motori. Milka je promatrala kojom žustrinom je krenula njemačka motorizirana postrojba odvozeći neke mladiće iz tko zna kojih njemačkih sela i gradova, e da bi ovdje, u hrvatskim šumama i na otvorenim bojišnicama ostavili kosti. Na odlasku se onaj visoki časnik lagano naklonio Milki ugledavši je na trijemu i toga više nikada nije vidjela u Gudovcu. Odnekuda potmule neprestane eksplozije tek su dale naslutiti prisutnost krvava rata. Ovuda su, tim starim kolskim putom, osim njemačkih postrojbi, prolazili ustaški zdrugovi ili obhodnje ili, pak, domobrani. Njezin je Miljenko od početka rata otišao sa zvanjem preciznog mehaničara zarađivati za kruh u Njemačku. Zanat je izučio u radionici Ferda Mrkaweka u Zagrebu. Često se je javljao pismima iz Münchena, Innsbrucka te iz drugih gradova gdje je službovao. Svojim mlađim sestricama, Tini i Mariji, slao je fotografije s obvezatnom posvetom na poleđini.

Kad je Miljenko 1944. mobiliziran, mati se je zgrozila, jer… No, nitko nije mogao biti ravnodušan pred prizorom mrtvih i osakaćenih tijela na seljačkim kolima koja su prolazila! Bilo je takvih prizora i za ovoga i onoga rata. Odnedavno je Milkin drugi sin, Zdravko, stupio u domobrane. Pa kako se može ostati jak pred spoznajom da su njezini cvijetovi, njezini sinovi, sudionici velike svjetske vojne? Nije joj se ostvarila potajna želja da barem Zdravko ostane u selskoj straži gdje nisu vrebale takve opasnosti.

– Da je barem onda dobio dopust, sve bi bilo drukčije…

Domisli se Milka njegova posljednjeg pisma još u veljači te 1945. godine Gospodnje, a kojega će brižljivo čuvati do svoje smrti:

14. II. 1945.

 Draga mama!

Evo javljam ti se danas i želim ujedno da te dočeka ovaj list u najvećem zdravlju i zadovoljstvu. (...) primio sam onu potvrdu od općine (...) Ja sam išao odmah do zapovjednika i molio za dopust. Naveo sam kako si ti potpuno sama. (...) On je kazao da će pitati u stožeru Divizije, (...) jer sada više ne može on davati dopuste nego zapovjedništvo Divizije, a kako mnogi dečki koji odu, ne vrate se više natrag, vrlo je teško dopust dobiti. (...) Ja znam, draga mama, da ti je vrlo teško, ali ni meni nije lako. Božić i Novu godinu sam strašno proveo, skoro sam i umro. Bio sam čitavi prosinac u bolnici, do Tri kralja. Još malo je falilo da nisam tifus dobio. Tjedan dana nisam ništa znao za sebe, ali sada je opet, hvala Bogu, dobro. (...) Kako si ti, draga mamice, provela Božić? Zdravku sam pisao (...) i za njega ništa ne znam već mjesec i pol, nikakove viesti, a prije mi je pisao svaki tjedan.

Kako Tina i Marija? Da li je Tina još u Bjelovaru?

Moguće će, mamice draga, naskoro svršiti pa će biti bolje. Znaš da i meni nije lako u vojsci. Sada više ništa nego primi mnogo pozdrava i pusica od svoga Miljenka. Piši mi! Pozdrav Tini i Mariji.

– E, da je barem onda dobio dopust!...

Stalno se ista misao vrzmala u Milkinoj glavi dok je pratila goste do trijema starinske joj kuće odakle su ovi nestajali u tihome proljetnom mraku; svatko je odlazio svojoj kući i k svojim brigama...

III.

Spremivši kćeri na počinak, Milka je ostala sama u svome bdijenju. Samo jedna svijeća pred njom je osvijetlila malenu fotografiju izgubljena joj sina. I što? Tek sada će osjećati pravu tugu, sada kad je konačno ostala sama, osjeti da joj niz lice teku suze, prave majčinske tople suze koje su pobijedile krhku nadu i odagnale svaku sumnju da bi vijest mogla biti pogrješna. A događalo se i takvo što za ovoga i onoga rata. Ipak, srce joj je govorilo i vjera u Boga da je smrt njezina Miljenka istinita. Govorile su to njezine suze potekavši poput olakšanja nakon prvotne boli.

Negdje o ponoći stigao je Zdravko u pratnji dvojice domobrana. Otirući suze, Milka zagrli sina ljubeći mu žive obraze, a on je nijemo promatrao bratovu sliku iza mliječne svjetlosti svijeće. Njegovi drugovi spustili su pogled.

– Mama, sutra će ga dovesti... – Zdravko jedva izusti te doda. – Mamo, samo smo navratili. Odmah moramo natrag!...

– Ostani mi barem ti živ! – zaječa Milka spustivši glavu na sinovljeva prsa. – Barem ti, Zdravko moj!... Znaš li barem kako je poginuo? Je li se mučilo moje dijete?...

– Nije. – teško odgovori Zdravko. – Rekli su da se sve iznenada dogodilo... Negdje kod Slavonskog Broda na povratku iz Bosne, dok je uzimao vodu iz rijeke. S druge strane se zapucalo i...

Tada se Milka odvoji od sina, teškom mukom sjedne za stol. Dosjeti se da je možda Zdravko, kao i njegovi prijatelji, gladan. Samo je odmahnuo glavom. Svakako mu nije sada do jela, a mora se vratiti u vojarnu. Još jednom napustio je rodni dom te se uputio u noć, Mati ga je ispratila do trijema. Ondje je postajala neko vrijeme te se vrati u kuću nešto pribranija. Veseli je činjenica da je Zdravko u domobranskoj intendanturi i, prema tomu, ne sudjeluje u ratnim okršajima. Samo neka ostane tako!

Rat će jednom svršiti, mladež će skinuti neželjene vojničke odore i vratit će se svojim domovima. Krvnici će oprati ruke. Njezin Miljenko ne će više doći...

IV.

Pola stoljeća nakon svršetka II. svjetskog rata, na mom stolu rastvoren je album uspomena. Fotografije, svjedočbe, uvjerenja, krstni listovi, potvrde, pisma, domovnica… Tamnosmeđi album s jasno otisnutim znamenjem Trećeg Reicha tek je legenda o jednome davno izgubljenu mladom životu. Raširenih krila orao u kandžama unosi vijenac s kukastim križem u moj pogled, djeluje hladno, mrtvački. Na prvoj stranici korica upisano je bijelom olovkom “München 1942. – Uspomene”. Redaju se malene crnobijele slike nekih djevojaka i mladića iz predratnog Zagreba, zatim Münchena, iz Stamberga, Westenda, iz nekakva “lagera Nauhofena”, iz “Englische Gartena”... Mnoge sličice prekrasnih dekadentnih djevojaka na izblijedjelu sivom papiru, a ispod sličica su opet bijelom olovkom upisana imena: Ema, Anita, Ella, Kety, Slavica... Uopće sadržaj albuma ničime ne daje naslutiti strahote krvava vremena. Tek je nekoliko fotografija vojnika negdje na odmorištu... Ali primijetio sam da od onih djevojaka prednjači Anita u broju fotografija, ponegdje vrlo blisko stoji nasmijana uz plavokosog Miljenka. Te fotografije nije moguće “čitati” kakvim redoslijedom jer većina njih nema podpisa. Neke su se vremenom odlijepile, pojedine fotografije vjerojatno su kasnije umetnute u album. Ipak slutim da je Miljenkova veza sa Zagrepčankom Anitom prekinuta oko 1942. U svakom slučaju, osim uramljena Miljenkova portreta, ovaj album sačuvala je baka sve do svoje staračke smrti 1993. navršivši 91 godinu.

Muenchen

U Muenchenu

Dvije godine kasnije umrla je i moja mama Tina tek dostigavši šezdesetpetu. Meni su, rođenom petnaest godina nakon ujakove pogibije, ostale u nasljeđe uspomene nikada sabrane i sređene. Ostat će vjerojatno zauvijek obavijene maglom prošlosti. Mama je umrla od izljeva krvi u mozak nakon punih osam dana mučenja privezana za krevet na neurološkom odjelu u bolnici. Sklopivši oči sa sobom je u grob odnijela mnogo tajni i mnogo istina o kojima sam želio nešto više saznati “jednom kad budem imao vremena”. Da, upravo tako sam razmišljao uvijek odlažući naše razgovore o obiteljskoj lozi...

Možda je mami bilo krivo što je nikad ništa ne pitam o tome? Jedna sumorna zanimljivost zaokupila me je u posljednje vrijeme. Zapravo, “vrijeme smrti” između bake i mame sluti na tunel u kojem se negdje duboko nazire istina o smrti ujaka Miljenka.

– Kako je umrla? – upitao sam mamu onog jutra pred sobicom kad su mi na poslu rekli da bih trebao otići kući.

– Umrla je... Ma, samo se ugasila... – započne mama. – Lijepo mi je zaspala na rukama dok sam joj namještala podglavak... Skuhala sam juhu... Njezin tanjur je još na stolu...

Za trenutak zastane; na njezinu licu joj se ipak očitavalo jedva primjetno olakšanje nakon svega, nakon ovih posljednjih nekoliko godina kada je staricu trebalo opsluživati, prati, hraniti, voditi je u nužnik, kupovati joj lijekove, njegovati je poput nejake bebe... I moja žena često je pomagala u tome. Sad je konačno svemu kraj, svršetak obiteljske muke. Zapravo, svi smo osjetili nekakvo olakšanje. Dok smo sjedili u kuhinji, mama je priznala tajnu koju je čuvala gotovo pola stoljeća. Oboje smo se zagledali u tanjur ohlađene juhe koju baka nije pojela, a ona mi kaže da je Miljenko umirao u teškim mukama puna tri dana:

– Izrešetan je bio strojnicom preko trbuha, a ona nije znala. Časnik je došao k njoj u Gudovac prije nego je Miljenko umro. To bi je jako pogodilo. Nisu joj htjeli reći.

Čuvala je tu tajnu s namjerom da materi olakša pomisao na sina izgubljena u cvijetu mladosti. To je njezina tajna? To je, tajna koju su svi znali osim bake? O, znala je starica mnogo toga. Znala je, na primjer, da su partizani istjerali njezinu petnaestogodišnju kćer Tinu s ostalim djevojčicama iz frizerskog salona u Bjelovaru uz pogrdna dobacivanja: “Marš, ustaške kurve van!”. Vlasnika salona na mjestu su strijeljali zbog poglavnikove slike na zidu salona. Strijeljali su i selskog učitelja koji je navodno simpatizirao ustaški pokret. Znala je i to da je skoro ostala bez svoga drugog sina. Zdravko, koji se je poput mnogih domobrana odazvao pozivu nove vlasti na raščišćavanje ruševina, popeo se je u jedan vagon ne sluteći ispočetka da bi njegova sljedeća postaja mogla biti smrt.

Pripovijedala je kako su u raščišćavanju sudjelovali i zarobljeni njemački vojnici. Oni su, za razliku od hrvatskih, uživali zaštitu Međunarodne konvencije o ratnim zarobljenicima... Kad su se trebali vratiti u svoju razrušenu Njemačku, općina je organizirala rastanak s plesom uz jelo i piće, tako da nikad više ne dolaze ovamo naoružani do zuba... A o sudbini stotina i stotina domobrana trebao je odlučiti potez kakva presavjesna skretničara koji će vlak usmjeriti na sporedni kolosijek.

Moj ujak Zdravko, pouzdavši se u Božju providnost, iskočio je u nekakvo kukuruzište dok se je vlak sporije kretao pa pojuri u slobodu. Iza sebe čuo je posprdan smijeh i podrugljiva dobacivanja svoje domobranske subraće koji su ga smatrali blesavim. Skrivao se je puna dva mjeseca na tavanu nekih rođaka. A oni drugi domobrani nikada se više nisu vratili...

Znala je moja baka što znači "Poziv u oružane snage" ugasle Jugoslavije 1990. te mi nije dopustila da odem one noći na zborno mjesto u Dražicama, mjesto na Grobinšćini. Poslušao sam je osvjedočivši se da joj iz očiju struji iskrena bojazan za mene. Njezina slutnja plod je životna iskustva. Eto, doživjela je još jedan rat potpuno onemoćala, plaha, boležljiva, s maglovitim mislima o vlastitoj skorašnjoj smrti… Srećom, u Dražicama se ništa nije dogodilo, ali moglo se je dogoditi.

U magli nestale su sve njezine životne tajne. Znala je ona mnogo toga. Mnoge tajne. Samo nije znala, jer nisu joj htjeli reći, da je njezin Miljenko umro u teškim, najtežim mukama u kakvima umiru nesretni vojnici na svim bojišnicama ovoga svijeta. Samo koji mjesec prije svršetka druge svjetske krvave bojne! Umrla je sa spokojem na licu iako je život nikada nije milovao, iako nikada nije bilo dostatno radosti u njezinu životu. A tako mnogo pošalica, tako mnogo smijeha unosila je u naš dom.

Kadikad je od nje došlo tako mnogo prijekora jer smo se mi, unučad i praunučad njezina, odali bezbožništvu. Pa opet, govorila je da će nas Bog voljeti ako budemo zdravi, radišni i pošteni. I tako se njemu može služiti.  Umrla je, da, u dobroj vjeri da je i naša sudbina jedino u Božjim rukama.

V.

– Jutros je popila bijelu kavu i pojela komadić kruha...

Mama još jednom slegne ramenima i spusti pogled negdje duboko, duboko. Čujem njezin glas; sjedi za stolom u kuhinji i govori, govori… To je glas koji se na posljetku zauvijek gubi u magli prošlih vremena; glas koji nikada više ne ću čuti...

VI.

– Tata, tko je ovaj na slikama?

Iznenadni upit moga sedmogodišnjeg sina prenu me iz misli te odgovorim "tko je taj" čije malene crno-bijele fotografije ispunjavaju rastvoreni tamnosmeđi album na stolu. Ako mu kažem da je to moj ujak Miljenko koji je poginuo davno prije nego sam došao na ovaj svijet, vjerojatno mu nisam dao dovoljno dobar odgovor. Kako i zašto mu je oduzet život, mučna su pitanja sa sumornim odgovorima. Previše za malu glavicu mog sina. Pretpostavljao sam da će zatim uslijediti niz drugih upita iz dječakovih usta te odmah sklopim stari album. Nisam raspoložen podijeliti svoje prave osjećaje s njim, još uvijek je dijete i zato što misli da njegov tata sve zna i stoga…

U domovini

U domovini

U stvari, ne znam ništa, baš ništa. Jednog dana pričat ću mu o onome što ga uistinu bude zanimalo; ispričat ću mu sve što znam, barem ono što je preostalo kao prihvatljiva i nužna istina. Jednom ću mu pripovijedati o onome što je preostalo od zametena vremena strašna svjetskog rata kad su obiteljske tragedije i tuge bile stvar prijekih potreba. Uostalom, moj sin tek je postao svjestan sebe, a njegov treći rođendan obilježen je prijetnjom ratnih strahota u domovini…

Kad će prestati ta prokleta đavolja računica kojom se istrebljuju hrvatski sinovi? Mnogo će vremena proći i mnogo kiša još će napadati na ovu trusnu zemlju. Do tada moram pripremiti svoju priču; kad maleni plavokosi dječak odraste, ozreli i – kad budem imao vremena!

Pripovijest je objavljena na portalu Požega Online.hr 9. svibnja 2002.

Siniša Posarić

Sri, 5-08-2020, 21:34:46

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.