Povodom godišnjice smrti generala Slobodana Praljka objavljujemo priču dr. sc. Miroslava Međimorca "Čekajući autobusu nad stanici pred Krematorijem". (hkv)

Čekajući autobusu nad stanici pred Krematorijem

Uza stube, što iz doline u kojoj je izgrađena zgrada Krematorija vode prema cesti i autobusnoj stanici, polako se pojavljivao crn klobuk kišobrana i stala se nairati figura čovjeka koji se njime zaštićen penjao uza stube. Kišilo je i niz rubove kišobrana cijedila se dosadna proljetnojesenja kiša. Takva je godina, kišna, pa je i mjesec svibanj, po mnogima najljepši mjesec godine, oblačan, mokar i siv. Kad se čovjek popeo na ravninu pločnika vidjelo se da se radi o postarijoj osobi višeg stasa, mogućem umirovljeniku, u odijelo za to mjesto i prigodu prikladne tamne boje. Došao je do pješačkog prijelaza što vodi na drugu stranu ceste i autobusne postaje i zastao. MeđimorecOgledao se na obje strane i kad se uvjerio da je prolaz slobodan uputio se do krovom zaklonjena stajališta pod kojim je već sjedio drugi muškarac otprilike iste dobi, u tamnomodrom kišnom ogrtaču, sa šeširom na glavi. Došljak je zatvorio kišobran, prišao klupi i uljudno upitao čovjeka koji je već na njoj sjedio:

-Slobodno?

-Izvolite, te se malo pomaknuo u stranu. Nastala je stanka.

Na zaslonu elektronskog displeja što pokazuje vrijeme polaska autobusa stajalo je šest minuta.

- Oprostite, vidio sam vas na sprovodu... Jel' vam pokojnik neki bliski srodnik, ili rodbina?

Znanac? Meni je bio drag prijatelj....Kakav život, a kakva smrt? Namučio se. Malo ljudi ga je

ispratilo... A koliko je dobra učinio. Sve se zaboravlja, sve se obezvrjeđuje...

- Takav vam je život...nepravedan.

- Nije život kriv za nepravdu, već ljudi.

Nastala je tišina, koju je tek remetio šum kiše na plastičnom krovu nadstrešnice. Prvi je vrhom kišobrana pokušao Praljakrastvoriti novine bačene na pod i naposljetku je s dosta napora ispravio mokar, zgužvani papir. Otkrila se naslovnica jednog dnevnog lista i naslov, otisnut velikim masnim slovima. Glasno ga je pročitao:

- Haag i dalje traži topničke dnevnike. Što je ovo? Bilten haaškog suda? Te novine nisu ni neovisne niti naše.... Što vi mislite? Oprostite ako sam neuljudan...Gnjavim li vas?

- Ne, ne , samo izvolite....

- Ne smeta vas razgovor o politici?
- Ne, naprotiv.

- Jeste li čitali članak onog novinara iz ovog istog lista? Kolumnist iz Splita...

- Koji kolumnist iz Splita?

- Ima jedan visoki, s velikim šeširom, humorist i jedan mali, zbunjena pogleda... Taj mali, ni ja mu sad ne znam ime...Nije ni važno kako se zove već to što piše.

- Što je to tako važno napisao?

- Komentirao je vijest kako hrvatski đaci ne znaju za Ovčaru, jer se povijest na Balkanu ne uči u školi već kod kuće...Tvrdi da narod ne vjeruje službenoj pa s djeda na unuka prenosi domaću, kućnu povijest koja nije istinita već mitska i onda ona uzrokuje nove povijesne katastrofe. Niste čitali?

- Ne čitam novine.

Na zaslonu brojku šest zamijenila je petica, još pet minuta do polaska autobusa.

- Trebali biste! Kako znate što pišu oni s čijim se mišljenjem ne slažete? Morate čitati i ono što držite lošim. U tom članku, komentaru o Ovčar, naljutila me tvrdnja da je narodno, povijesno pamćenje lažno. Posebice me je naljutila zloća kojom je novinar u članku podmetnuo generalu Praljku grijeh koji on, po svemu što znamo, nije učinio.

- Koji grijeh? Ne razumijem. Pa nije valjda kriv i za Ovčaru?! Praljak nema ništa s Ovčarom, on je tada branio Sunju...

- Nema izravno. Novinar je tek u jednoj, na izgled usputnoj rečenici, koju je dodao jednom broju činjenica za koje drži da su povijesne istine, pokušao dokazati manipulaciju povješću, lažno prikazivanje ili prešućivanje, kako s koje strane uzmete, neospornih istina iz Domovinskog rata. U Praljkovu slučaju ta istina se prešućuje ili sprema u kućnu, lažnu povijest....

- Koja istina?

- Da je Praljak granatirao Jasenovac.

- Nevjerojatno! To prvi puta čujem. Tako je napisao?

- Evo točno tako, nosim izrezak toga članka sa sobom, jer ne mogu vjerovati da novinar koji drži do sebe, može

tako što napisati.
Iz unutrašnjeg džepa sakoa izvadio je smeđi kožnati novčanik, otvorio ga i iz njega izvadio izrezak iz novina.

-Evo točan citat : Slobodan Praljak pokušao je u ratu granatirati Jasenovac.

Zelenkasta brojka četiri na elektronskom zaslonu zamijenila je peticu, bilo je još četiri minute do polaska autobusa.

- Pokušao je? Pokušao je granatirati? Ne kaže i da je granatirao?

- Tu rečenicu stavio je u kontekst tvrdnje kako su generacije đaka u socijalizmu memorijalna mjesta koja su posjećivali u svrhu učenja povijesti demolirali u komade. Evo vam, pročitajte sami! Dodao je izrezak svom subjesedniku koji je stao naglas čitati.

-... Petrova gora postala je resurs za reciklirani bakar, Slobodan Praljak pokušao je u ratu granatirati Jasenovac, podgorska krila minirali su splitski gardisti '91, a Ruduša je trunula u korovu i draču dvadeset godina....Ne razumijem zašto je novinar Praljka stavio u taj niz, a još manje da je istina što o njem govori...

- Pokušajte logično razmišljati. Shvatit ćete da je novinar mislio postići da i podmetanje o granatiranju Jasenovca u nizu činjenica koje su istinite također postaje istina.

- Ako je Praljak pokušao znači da to nije učinio, jer bi novinareva tvrdnja bila nedvosmislena: Granatirao je Jasenovac.

- Koliko mi još moj, sve ograničeniji starački um dopušta misliti,najvažniji dio rečenice je njen kraj, dvije posljednje riječi .....granatirati Jasenovac! Na te dvije riječi stavljen je naglasak cijele tvrdnje, čitateljev razum će se zadržati na tom dijelu rečenice i zapamtiti: Praljak je granatirao Jasenovac. Kako je Jasenovac simbol onaj tko ga napada napada i sve ono što on u sebi sadrži, stavlja se na suprotnu stranu značenja tog simbola i postaje suučesnik zla koje je stvorilo Jasenovac i taj simbol....

- Nastavite, baš ste me zainteresirali....

- Meni kao čitatelju nije jasno je li Praljak pokušao pa nije pogodio, ili je mislio gađati, ali nije imao oruđa kojim bi to mogao postići, je li planirao pa odustao, ili zbog nekog razloga naprosto odustao od pokušaja.

- Ja iz te rečenice razumijem jedino da Praljak NIJE granatirao Jasenovac.

- I ja je tako razumijem. Ali pokušavam biti đavoljev odvjetnik...Praljak je bio u blizini, pedesetak kilometara od Sunje do Jasenovca mala je udaljenost, za moderna ubojna sredstva to je nikakva razdaljina...

- Dakle, taj hipotetski pokušaj se mogao dogoditi samo onda kad je Praljak bio u Sunji.

- Da i ne. Bio je i u Bosanskoj Posavini i na jugu BiH, ali to je predaleko od Jasenovca, jedino ako je imao rakete zemlja-zemlja tipa „Luna“.

- Hrvati nisu imali takve rakete, samo one male protuoklopne kojima su zaustavljali srpske tenkove. Znači, vi mislite da je moguće da bi Praljak pokušao granatirati Jasenovac u vrijeme kad mu je bio, najbliže, u Sunji?

Ponovno je kliknulo na elektronskom zaslonu i brojka četiri promijenila se u tri.

- Očito. Ali ja nisam upamtio takvu Praljkovu izjavu, optužbu ili novinsku objedu. Nema takve vijesti, to se nije dogodilo, ali ptužba ima istu težinu kao i optužba o rušenju Staroga mosta u Mostaru. Svi bi za tu činjenicu znali, novinari koji opslužuju Tužiteljstvo u Haagu potrudili bi se da je ponavljaju i razmnože u nedodirljivu istinu.

- Praljak je na Sudu dokazao da nije srušio most i više ga s njim nitko ne povezuje. Jesmo li pred novom konstrukcijom, ne zovu li to spinom?, u kojem će ga optužiti da je namjeravao granatirao najveći simbol, Jasenovac?

- Čitao sam sjećanja nekih sunjskih branitelja, ne samo Praljkova, kako su u Sunji do jedanaestoga mjeseca '91. raspolagali tek s nekoliko minobacača čiji najveći domet je bio šest kilometara dok se broj mina jedva mogao približiti jednom tucetu.
- Da je i htio pokušati ne bi ih mogao dobaciti do Jasenovca. Tada su Sunji i Praljku bili mnogo opasniji srpski tenkovi,koji su prijetili da iz Jasenovca prodru uz Savu prema Sisku i Zagrebu. To je bila noćna möra sunjskih branitelja i Praljka, da im srpski tenskovi ne zađu za leđa i prekinu tanku vrpcu spasenja skelom preko rijeke Save, i što je još važnije, ugroze opstanak tek novostvorene hrvatske države.

Još su preostale dvije minute do polaska autobusa.

- A što se tiče granatiranja Spomen područja unuk mi je bio svjedok kada su Srbi iz Bosne minobacačima gađali Jasenovac... Drugi dan Bljeska je s Tigrovima ušao u mjesto. Srbi su gađali Jasenovac i to pred britanskim veleposlanikom koji se požurio posjetiti Spomen područje kako bi se osobno uvjerio je li u hrvatskoj vojnoj akciji oštećen Cvijet, oskrvnuto Spomen područje, očišćeni Srbijanci.... U pravoslavnoj crkvi bilo je nagomilano streljivo tzv. krajinske vojske, služila im je kao skladište. Crkva je ostala cijela, neoštećena, hrvatski vojnici su je čuvali...

Zašto se novinar služi takvim lažima? Zašto ih lansira baš sada?

Na zaslonu je i dalje svijetlila zeleno osvijetljena brojka dva, još dvije minute do polaska.

- U politici je najvažniji tajming, osjećaj za pravi postupak, u pravi čas.

- Kakve to veze ima s Praljkom...

- Važno je da mu se još nešto podmetne, da ga se još više ocrni, baš sada kada uz ostalu petoricu hercegbosanskih Hrvata čeka sudski pravorijek, kao i Gotovina, Čermak i Markač. Praljak je učinio ogroman napor, i to s vidljivim rezultatom, prikupio je gomilu dokumenata, kroz činjenice objasnio Sudskom vijeću što se stvarno događalo u BIH i Hrvatskoj. Pozvao je dvjestotinjak svjedoka koji su listom potvrdili da nije bilo zajedničkog zločinačkog poduhvat, a ponajmanje osobne Praljkove krivnje. Kreatorima te optužnice i tužiteljima činilo se da je osnova optužnice teško poljuljana pa čine dodatne napore kako bi ocrnili i lažno optužili generala Praljka, dokazali zajednički zločinački poduhvat i posredno osudili hrvatsku vojsku, hrvatsko državno čelništvo, znane i neznane, Hrvatsku...

Još je preostala jedna minuta do polaska autobusa.

- Očito tužiteljstvu teško ide dokazivanje pa su posegnuli i za dokazima ratnog zločinca kojeg love. Sada se pojavio i Mladićev dnevnik...Taj dnevnik se može koristiti ne samo protiv Praljka već i protiv ostalih. Ali ni to nije dovoljno u sotoniziranju haaških optuženika i posredno Hrvatske. Vidjeli ste...da, vi ne čitate novine...Radije ću vam prepričati...

- Još nešto o generalu Praljku?

- Ne, o generalu Anti Gotovini. Imena se mijenjaju, modus operandi ostaje isti...

- I njega napadaju u hrvatskom tisku?

- Jedna novinarka je napisala članak u kojem tvrdi kako nije istina što neke druge novine pišu: Svjedoci nisu optuživali generala Gotovinu, njegov slučaj dobro stoji, moguće je i oslobađanje. Tvrdila je kako topnički dnevnici i nisu najvažniji za optužnicu, ali svjedočenja svjedoka dokazuju zločine i zločinačku nakanu Hrvatske, njene vojske i čelništva. Iz petnih žila trudila se dokazati kako su zločini koje je HV učinila poslije Oluje strašni, kako o njima postoje svjedočenja i svjedoci i neka javnost ne očekuje oslobađajuću presudu.

- Stvarno je tako napisala? Pa zar optuženici, general Gotovina, Praljak i svi ostali, nisu nevini dok im Sud ne dokaže krivnju? I zar je potrebno da se mi sami nabacujemo blatom na ljude koji su učinili toliko dobra za sve nas...

- To je bio više plaćeni pamflet nego analitički članak. U atmosferi u kojoj država ne informira narod o suđenjima svojim generalima moguće su svakakve pa i ovakve dezinformacije i neistine. Gotovinin odvjetnik odmah je odgovorio, ne novinarki već onima koji stoje iza nje, kako bi uvid u sve izjave svjedoka, a one su sačuvane na videozapisima i u transkriptim, pokazao svu neutemeljenost te novinarkine tvrdnje.

- Hvala Bogu da se Gotovinine obrane poduhvatio taj sjajan odvjetnik, do sada je mnogo učinio za generalovu odbranu....
-....i uzrokovao puno teškoća Tužiteljstvu i Sudu. Zato se sada pojavljuje Mladićev dnevnik. Glavni tužitelj od Hrvatske i dalje traži topničke dnevnike...Produžuje nam se put u Europu...
- Odavno smo mi u Europi.....i prepoznajemo što je laž a što istina.

Na ekranu se pojavila zelenkasta ništica.

U to se na drugoj strani ceste, pred stubama za Krematorij zaustavio autobus linije broj 106. Putnici koji su iz njega izlazili stali su otvarati kišobrane i počeli se spuštati niz stube prema još jednom pogrebu.

- Evo, nam autobusa. Nadam se da vas nisam opteretio mojim umovanjima. Da nije ovakvog našeg tiska mirnije bi živjeli.

-Tko zna, bi li nas istina veselila.

- Bila mi je čast. Doviđenja.

- Hvala, ali bih vas radije sreo na nekom drugom mjestu. S poštovanjem.

Ušli su u autobus koji je za tren krenuo prema Kaptolu.

Kišni je svibanj, te godine nebo je neuobičajeno obilno plakalo nad Hrvatskom.

Zagreb, 2012.

Miroslav Međimorec

 

Pon, 23-09-2019, 01:29:15

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.