Obiteljski album (novela)

Onda, Jane, ti znaš, tvoja majka i ja uglavnom se dosađujemo dok si ti tamo... je li tako, Ema? – stari je govorio rezignirano, pognute glave.

– A osobito u ovo doba godine kad sam cmolji i cmolji tamo vani... pa blato... – Stari je stisnuo pesnice – ... Zirni Knjigemalo... vidi, kako se ništa ne vidi!

– Hja, kiša, jasna stvar – pospano se uključi Jan.

– Kiša... i tako kiša pada iz večeri u večer... naravno i danju, a ja i tvoja majka... što da ti kažem... sjedimo ovako i šutimo. Onda se ja jednog dana dosjetim onog ormarića u kojemu smo držali obiteljske fotografije. Sjećaš li ga se, Jane, bio je u tvojoj sobi a sada ga više nema... Jesi li primijetio da ga više nema, Jane?

– Nisam! Nisam primijetio.

– Dobili smo za njega šačicu sitniša... tobože stilski primjerak pa se svidio doktorovoj gospođi... kojoj tvoja majka još uvijek šije...

– Još uvijek sine – reče majka plačljivo i pomireno.

– Kad smo ga namislili prodati iskrsnu problem sa slikama. Što s njima? Na ormar, pod krevet, u kovčeg na tavan? Ema prosuzila pa veli: to su svetinje i uspomene... naša rodbina... slike života, dragi likovi... živi i mrtvi... jednom riječju sve što smo imali u životu. I tako ti mi uskoro kupili najveći album koji se našao u onoj takozvanoj knjižari i započeli ovu muku što leži pred tobom... Mjesec dana je to trajalo moj dragi... mjesec dana, je li tako, Ema?

– Mjesec dana, sine – uzdahnu majka.

– Znaš li ti, mili sine, kolika je to obitelj... koliki je to posao bio? Babe, djedovi, stričevi, tetke, bratići, nećaci, sestrične... mravinjak... pravi mravinjak! A djece, moj bože... to samo navire u album! Kad bi ti samo znao kakav je to posao bio!

– Kakav je to posao bio! – ponovi majka.

– U redu, ali ipak... – Jan je želio reći da to može biti i zabavno.

– Kakvo ali ipak... što ali ipak... to je bio posao, shvaćaš li ti posao...

– To je bila naša dužnost, Jane. – dodade majka.

– Ma dobro, dragi moji... ali mjesec dana, što se tu ima posebno filozofirati? Album je album, polijepiš sličice i gotova pjesma. Vi to, nije to svjetsko pitanje...

Otac ga pogleda nadmoćno, bijesno trepćući.

– Svjetsko pitanje? Moj dragoviću, pravljenje obiteljskog albuma je prije svega jedan proklet posao, proklet... da proklet! Nije to samo tako od djeda do unuka pa gotovo. Taj posao ima svoje sisteme, nekoliko sistema. Treba se odlučiti! – udahnuo je duboko pun odlučnosti.

– Na primjer, dok su slike ležale onako u prašnim ladicama starog ormarića, onako pomiješane, jedne s drugima... zbrda s dola... to je bilo nešto drugo, ali kad su došle na stol... kad je od te hrpe trebalo napraviti... može se reći... film svoga života, e onda je postalo vruće. To je nešto treće, Jane. Je li tako Ema?

– To je nešto treće, Jane – ponovi majka.

– Je li ti ikad palo na pamet da u album ne možeš uvrstiti sve fotografije, pa čak ni sve svoje vlastite. Aha, vidiš sad smo tek na pravom tragu. Tu počinje sistem... tu u stvari počinje prava muka.

– Muka, još kakva muka – zakima majka.

– Znači, mora se napraviti izbor! Ali kakav izbor, Jane? – otac je širio ruke ostavljajući Janu vremena da se izjasni.
Jan sleže ramenima.

– Vidiš, vidiš! Koga ili što izabrati? Ja i tvoja majka smo znali koji put i zaplakati kad smo razvrstavali one koji idu u album i... one za peć.

– Za peć? – zblenu se Jan.

– Nije to lako, sine, baciti strica Ivana u peć... iako svi znamo da on ne može u album. On ne spada u album, to je poznata stvar i mi tu ništa ne možemo. – Majka se zagrcnu i pokri lice rukama.

– Glupan – bijesno će otac.

– Nesretnik, Petre, nesretnik – zalamata majka rukama.

– A osim toga slikao se u uniformi i to je slučajno jedina njegova fotografija koju smo imali, no svejedno smo je naložili zajedno s drugima koje smo odbacili kao na primjer...
Majka zaplaka.

– Ja sam bila protiv tog... da tako kažem spaljivanja strica Ivana. Ali Petru se ništa ne može reći kad on nešto odluči. On je ipak bio tvoj stric... bio je to pa kakav god da je bio. Tvoj stric Ivan se nije znao snaći... a bila su i teška vremena pa se lako čovjek mogao izgubiti. Nije se znao snaći... da, to bi bilo najpravednije reći.

– Jane, ne slušaj je! Tvoja je majka ostala uvijek ista, naivna kao dijete. Ne možeš ni zamisliti koliko sam se s njom morao boriti dok je nisam oteo strica Ivana iz ruku.

Majka je sad počela gotovo histerično jecati:

– Bacio si i tetku... naložio si i našu tetku Ružicu...
Jan ih je posmatrao tužno i s nešto trpke ironije oko usana. Pogladio je majku po glavi, a onda se obrati ocu:

– Zar ste zaista i tetku Ružicu... i nju ste spalili?

Otac je ustao i počeo hodati oko stola. U ruci mu je bila jedna od osuđenih fotografija. Grčevito ju je cijepao na site komadiće.

– Naložili smo je... naložili zajedno sa ostalima koji su otpali... kao... kao... oni što čovjeku pokvare sve u životu... a na kraju i album.

Počeo se derati pokazujući rukama nekamo kroz prozor.

– Kad ih već nisam mogao birati... u životu... sve te ljude... rođake, tobože drage i mile prijatelje... e pa sad mogu. Kucnuo je i moj čas obračuna! Očistit ću ja to! Sve... sviju ću ja očistiti! Šta, nemoj...! Van iz mog života! U peć! Ema, ti ne razumiješ... mi smo sad sve njih sredili. Je li tako, Ema?

Ema je također ustala. Trčkarala je za Petrom šmrčući i smirujući ga.

– Smiri se, Petre, smiri se! Naš život je bio čist! Evo i Jan će vidjeti. Neka pogleda. Pokaži mu sve ispočetka. Sad se sve lijepo vidi. Neka Jan vidi kakav je doista bio naš život... onaj pravi život.
Petar i Ema su se zaustavili. Gledali su jedno drugo s ganućem. Petrov je glas bio malo napukao:

– Lijepo si to rekla, Ema. Onaj naš, pravi istinski život... onaj kojega nitko nije vidio... onaj život kakav je u stvari trebao biti... Jane, dođi bliže!

Sve troje stružu stolicama i nalakćuju se na stol.

– Evo, idemo od početka – reče otac i pljesnu rukama. – Ema, gledaj ovamo, ja i ti na vjenčanju. Pogledaj, Jane, ja i tvoja majka... tri slike s našega vjenčanja. Na ovoj ses u pozadini nazire ona svinja Edo, koji je na kraju postao ono što je postao.

– Petre, tiše! – Majka se nervozno trznu bacajući pogled prema prozoru i vratima.

– On se pretvorio u svinju a bio je moj najbolji prijatelj u djetinjstvu pa i kasnije... mislim u onoj dobi kada je teško ustanoviti tko je što. A osim toga ljudske svinje nemaju, na žalost, papke ili nešto tome slično... Zapamti, Jane: ljudsku svinju ne možeš prepoznati u svojoj sredini sve dok i sam ne počneš smrdjeti...

– Jane, tvoj otac nije nikada smrdio... premda mu je ta svinja bila malo predugo prijateljem. Ja sam to njemu oduvijek govorila ali ti znaš svog oca, Jane, zar ne? – Majčine su oči palucale sjajem njezine davne pobjede – I kad se to zna onda ne treba o tome pričati gluposti, a osobito ne tako glasno kao...

– Zar ja vičem, Ema? – očev glas je dolazio iz trbuha.

– Vičeš... vičeš... i to na našu vjenčanu sliku!

– Ne vičem na našu vjenčanu sliku nego na ovoga... No dobro, on ses i tako jedva vidi. Nadajmo se da nitko osim nas u ovoj mrljici neće prepoznati Edu... je li tako, Ema?

– A da ga izrežete – posprdno će Jan – da izrežete tu mrlju od čovjeka i gotovo... ha?

– Ne može, sine. Mislio sam ja već na to. Prokletnik se namjestio baš u sredinu slike. Ostala bi rupa... da tako kažem... usred našeg vjenčanja, i to sve zbog jedne obične hulje. A usput bih morao, koliko god bih bio precizan, sa škaricama odsjeći Emi komad vjenčanog vela, kumu ruku, kumi kosu, ošišati buket ruža... Idemo dalje! Tko je ovo, Jane... aha... tko je ovo sunce žarko?

– Mali Jan... Jane – majka je doticala sličicu prstima.

– To sam ja – reče Jan. – Bio sam prilično ružna beba.

– Druga strana i već si zauzeo svoje mjesto u albumu. Naš mali dečko... mali Jan.

– Čuješ li, Petre, ovog nezahvalnika... kaže da nije bio lijepa beba. To nije istina. Izabrali smo njegove najuspjelije fotografije... tamo gdje se smije, gdje mene čupa za kosu... Bio si pravi vražić, Jane. Jel'da je naš Jan bio veselo dijete, Petre?

Petar je kimao glavom ne mijenjajući ozbiljan izraz lica. Nestrpljivo je pokazivao prstom na novi red slika.

– Tvoje djetinjstvo sine. Evo, ovo si ti s lopaticom u pijesku... evo te u čamcu... Ispod svake slike piše gdje je to i kad je bilo. Album je, kao što vidiš, sređen u svakom pogledu... ali najvažnije je da je i istinit... jer to mora biti sveti princip. Čitaj: Jan u vrtu kod djeda u ljeto 1950. godine. Već onda si volio kopati, ali tko bi tada mogao pomisliti da će to kasnije nešto značiti. No, što se sad može...

– Petre! – zaustavi ga Ema.

– Dobro, dobro, neću više o tome. U redu!

– Jel'se ti ljutiš, Jane? Jel'da se ne ljutiš na svog starog oca. On je samo želio da ti postaneš nešto drugo... nego što si postao.

Jan je slijegao ramenima i nešto nerazumljivo mumljao. Otac ga je gledao ubrzano trepćući.

– Što sam sad rekao? Želio sam da postaneš nešto drugo... ali nisi postao. Je li tako bilo?

– Jeste, tako je... nisam postao... to jest postat ću nešto treće.

– Petre, vidiš da se opet ljuti. Pusti ga na miru!

– Imam li ja, do đavola, pravo nešto u životu željeti? Htio sam da on u životu bude jedno a on će biti nešto peto. Nije mi svejedno... Ja imam pravo da mi nije svejedno... je li tako, Jane? Gdje smo ono stali?

– U 1950. godini – požuri radosno Ema.

– Tvoje školske slike... prvi... drugi... treći... četvrti razred... Naprijed se naravno isprsila ona tvoja razrednica koja je bila obična...

– Petre! – prijekorno uzviknu Ema.

– Onda mala Maja što si s njom kasnije onako malo oko vrbe...

– Petre! – očajnički kriknu Ema.

– Znaš li da je ona već treća iz tvog razreda... iz tvog maturalnog razreda... Mi smo htjeli zaokružiti ili staviti križić kraj njih, ali smo ipak odlučili da sačekamo tebe. Pa sad, ti kako hoćeš? Hoćeš križiće?

– Kakve križiće?
– Za mrtve, sine! Za tvoje pokojne drugove. U tvojoj generaciji se počelo umirati, dijete moje. Tvoj razred je zagazio u život. Neki već padaju. Maja je pred četrnaest dana popila nekog vraga iz bočice i otišla bogu na istinu. Njezini šute... grad priča... a ja mislim da gdje ima dima ima i vatre. Razumiješ? Je li tako, Ema?
Ema je dograbila kuhinjsku krpu sa krila i počela šmrcati.

– Onda, Jane, hoćeš li da stavimo križiće ili da zaokružimo glave?

– Križiće! – promumlja Jan.

– Dobro, evo križić na Danijela, križić na Josipa, križić na Maju. Eh, jadna djeda... Gledaj tvog direktora gimnazije. To je bio pravi profesor. Zato je i umro nešto prerano. Ovdje stoji kraj tebe i drži ti ruku na ramenu. On te je jako volio, Jane... ali više nije važno... jer ga više nema. Uvijek je govorio da će nešto biti od tebe. Hm... što li je samo time mislio? Ema, daj mi to pero!

Ema mu dodaje pero. Petar poput kakvog revnosnog knjigovođe ucrtava križiće na fotografiju.

– Eto tako... križić i na direktora. Dokle smo stigli, Ema?

– Janove slike sa studija. Nema ih mnogo. Malo si nam slika slao sa studija. Zašto se nisi više slikao. Nema ih mnogo... ali svaka je tako važna... lijepa... dragocjena u stvari. Kasnije će ti te slike puno značiti u životu, dijete moje. Bit će to tvoje uspomene. Mi smo ispod njih, vidiš, napisali: Jan uči, Jan na praksi, Jan s djevojkom...

– Nije mi to bila djevojka...

– Jesam li ti rekla, Petre, da mu to nije bila djevojka! Vidiš da sam ja bila u pravu.

Petar je vrtio sliku nepoznate djevojke u nedoumici. Češao se po dlakavim prsima i pogledavao u sinu ne znajući kamo da odloži zalutalu osobu sa slučajne fotografije.

– Ovu ćemo sliku... kamo ću sad s njom za ime božje? – prodera se Petar. – Zašto se slikaš sa slučajnim ljudima. Ti to ne bi smio raditi. Na što će sličiti tvoj život jednog dana kad bude prošao... Ti se nisi slučajno rodio... ne bi se smio tako ponašati... kao... kao... kao da si nečije kopile, a ne moj sin.

– Petre! – ponovo poskoči Ema a onda se obrati Janu. – Otac je ponekad malo grub ali je ipak uvijek u pravu. Ti bi se sine morao slikati sa svojom djevojkom... moraš imati njezinu sliku. Sada ti se čini da to nije važno... ali poslije će ti biti žao ako je ne budeš imao u albumu. Od čega ćeš početi kad ti budeš pravio svoj album? Ovu tvoju recimo... prijateljicu smo sada na sreću odlijepili s tog važnog mjesta... i sada je to vrlo neugodno za gledanje. Priznaj i sam... prazno i ljepilom zamrljano mjesto. Ali kad je već tako, onda neka bude prazno. Kasnije kad budemo sigurni dodat ćemo i taj djelić... pravu djevojku... jer album mora predstavljati stvarnost, istinitu stvarnost a ne neke veze... bez veze. Imaš li djevojku, Jane, reci nam sad ako je imaš...

– Imam! – suho odgovori Jan.

– Petre, on ima djevojku. Sve će biti u redu. Naš Jan će jednoga dana... kao i mi sada imati pred sobom... kako bih se izrazila...

– Cjelovit, pun i lijep život – dopuni je Petar. – Album mora biti cjelovit i lijep a to nije mala stvar!

– Cjelovit, pun i lijep – ponovi Ema.

– Jednoga dana, sine moj, kad nas dvoje više ne bude, listat ćeš njegove stranice i bit će ti drago što ga imaš... podsjećat će te na bivše dane i bivše ljude... Pred tobom je, sine, budućnost, život... ali svejedno nije loše koji put zaviriti u ono čega više nema. Jeli tako, Ema?

Ema je zaneseno gledala u prozorsko okno niz koje se cijedila crna noćna kiša.

– To je tako... tako poučno i lijepo. Ne treba se bojati života. Život je... to sam jedanput pročitala u nekom jako finom romanu... onakav kakvog si ga sam napraviš. Vrlo lijepa misao... je li tako, Petre? Petar je svečano preklopio stranicu, pažljivo, zagledajući u novu.

– Deseta strana, tužna strana! Osobito one godine. Dobro je da se pogrebi uvijek snimaju u crno-bijeloj tehnici... ovako izgleda kao da baba i djed spavaju... kao što i treba. Da su filmovi u boji onda bi... Ema ga je gledala užasnuto. Htjela je nešto reći, ali očigledno joj to nije polazilo za rukom.

– Što možemo, smrt je prirodna stvar... i zato je ne treba uzimati suviše tragično. S time se moramo pomiriti, sine. Život je život, smrt je smrt!
Ponovo prevrće stranicu.

– Jedanaesta stranica... rođaci... rođaci... rođaci! Za strica Ivana smo rekli... crna ovca. Ovdje je, vidiš, trebalo da bude i naša nesretna tetka Ružica... ali za nju su liječnici garantirali da nikada neće izaći iz ludnice... pa onda stvarno nema smisla staviti sliku da podsjeća... A osobito s obzirom na njezine oči koje... što jest, jest... čak i sa slike gledaju onako... no, zaboga, zna se kako!
Ema se molećivo primiče Petru.

– A da je ipak stavimo... mogli bismo jednu od onih zajedničkih... kad smo bili djeca. U grupi se ne primijeti toliko da je ona... mislim da onako malo čudno gleda. Jel' da, Jane?

– Ja, u stvari, nikada nisam ni vidio, nikada nisam ni upoznao tetku...

– Nikada nisam ni vidio – nervozno ponavlja otac za njim – ... nikada nisam upoznao tetku. E pa ne možeš je više ni upoznati. Zaboravi, Jane, tetku... iako, naravno, ne možeš zaboraviti onoga koga nisi nikada ni vidio. Ali zaista ne vidim zašto bi na fotografiji bio netko koga se ne može čak ni zaboraviti.
Jan ravnodušno sliježe ramenima. Ema netremice gleda u Petra s neopisivim udivljenjem.

– Kako si to samo lijepo rekao, Petre! Kako je to pametno i mudro! Sad mi stvarno neće biti žao što tetka... što naša sirota tetka Ružica neće biti s nama u albumu. Hvala ti, Petre! Zaista ti hvala! Jane, jesi li čuo... kako je ono tata rekao... kako ono?

– Rekao je da se ne može zaboraviti... da se našu jadnu ludu tetku ne može čak ni zaboraviti.

– Divno! – Ema je očarano i s vidnim olakšanjem kimala glavom.

– Gdje smo ono stali? – gordo upita otac.

– U ludnici... kod tetke Ružice u ludnici.
Jan prasnu u smijeh.

– U ludnici... mama ti si uvijek tako precizna. Zaustavili smo se u ludnici!!!

– Jane, ovo je ozbiljna stvar! – Petar ga je odmjeravao s narogušenim nerazumijevanjem. – Pitao sam gdje smo stali.

Jan se još jače zasmijavao.

– Poderali smo tetku Ružicu i bacili je u vatru...

Petar se mršti, a onda divljački prasne.

– Pa maknimo se već jedanput od te luđakinje! Gdje je ta grupna slika iz djetinjstva? – dere sliku. – Ema, očisti stol od tetkinih... komadića!!! Jane, upozoravam te da se prestaneš ceriti... ovo je ozbiljna stvar! Mi ovo radimo zbog tebe, znaš! Nas dvoje samo zbog tebe... žarimo i palimo po našoj prošlosti... Zbog tvoje budućnosti... da jednoga dana kad nas više ne bude...

– Kad nas više ne bude... – uključi se i Ema.

– Razumiješ, kao film...

– Točno kao jedan životni film – reče Ema primičući se Janu – kao odgojni film... za tvoju djecu, sine.

– Za tvoju djecu, Jane! – ozbiljno dodade Petar.
Jan je gledao u jednu fotografiju na dvanaestoj stranici albuma. Licem mu je prelazio lagani bljesak kratkog osmijeha.

– Stric Stanislav – progovori tiho i tužno.

– Stric Stanislav? – upitno se naviri majka.

– A, evo i strica Stanislava. Sjećaš li se strica Stanislava... išao si za njim kao psetance. Svuda te je vukao za sobom. Ti si, Jane, njegova slika i prilika. Samo, ti si čitav. A Stanislav je imao kraću nogu... jednu je nogu imao tako... ali mi smo i tome doskočili. Pogledaj! Izabrali smo, zbog te njegove mane, fotografiju gdje je snimljen u dubokoj travi pa se to ne vidi... trava mu je skoro do pojasa. Bio je inače lijep i pametan mladić. Nadaren zapravo.

Ema ponovo zgrabi kuhinjsku krpu i šmrca.

– Otkako se desila ona nesreća s njime, baba i djed su samo kopnili i kopnili...

– Ti si jako volio strica Stanislava i on je kao što vidiš dobio svoje mjesto u našem albumu – zaključi Petar.

– Volio sam ga... a stric Stanislav je volio prirodu i...

Ema naglo skida krpu sa usta i prekida Jana.

– Volio je samo prirodu... zato je i stradao. Otišao je čamcem na rijeku i nije se više vratio. Progutala ga je rijeka... priroda...

– Ja se sjećam da se pričalo – još jedanput pokuša Jan – da je išao jednoj udatoj...

– Stric Stanislav je bio moralna osoba i...

Petar opet počinje gubiti živce.

– Priča se... priča se... priča se... Koješta!!! Išao je loviti ribu i gotovo. Potonuo! Kakva udata... kakve trice. Priroda se zna koji put poigrati i to okrutno. Bio je tako pametan i lijep a stradao je zbog... zbog jedne obične... jedne obične... ribe! – Petar se zagrcnu i poče kašljati. Ema ga spremno lupi par puta po leđima.

– Nema pravde... nema pravde – isprekidano je tužila Ema. – Bog bi morao biti... bože mi oprosti... pravedniji u nekim slučajevima.

– Djeca!!! Gledaj, Jane... čitave dvije strane zamotuljaka i golih ritica. Markovih dvoje, Antonovih troje, Katičino... jedno. E, vidiš ono njezino drugo božje stvorenje također nismo uvrstili... što je posve razumljivo. Nikad u životu nisam čuo da je netko stavio u album sliku djeteta s vodenom glavom. Je li tako, Ema?

– Inače je dobar... božje miljenče, pomaže u kući, nosi vodu, guli krumpire... Jadna moja Katica, hoda za njom kao štene i... i... i samo se smije mala nesreća. – Ema je krivila lice da ne zaplače.

– U početku sam mislio da ne uvrstim ni tvoju sestričnu Luciju... ali njezin život je njezina stvar... a to se uostalom na slici i tako ne vidi. Što ti misliš, Jane?

– Hja, pa ja isto mislim... mislim da može... da nije važno – propenta Jan.
Ema podiže prst u zrak.

– Ali i o njoj imamo svoje mišljenje i vrlo se dobro zna kakvo je ono, a to je vrlo važno... iako se... ne vidi.

– Mišljenje je privatna stvar i nije za izlog... za gledanje. Tebi i tvojoj majci, Jane, sve što mislite piše na očima. To nije dobro... to što vas bilo tko može čitati kao otvorenu knjigu – strogo zaključi Petar.
Jan i njegova majka šuteći su gledali u slijedeću stranicu koja je bila nepopunjena, prazna.

– Eto tako – neodređeno se javi Ema pogledajući prema mužu.

– Uvijek si malo govorio. Volio bih da si brbljaviji. Bilo bi veselije u našoj kući. I tvoja je majka uvijek sjedila i šila... i... i šutjela. To nije dobro, Jane! Danas moraš biti brbljav i bezobrazan i drzak... i ne smiješ voditi računa o tome što drugi misle o tebi. Razumiješ li me, Jane?

– Hja... – odgovori Jan.

– Petar je kratko zašutio gledajući u sina s očiglednim nezadovoljstvom.

– Eto, ove dvije posljednje stranice, ove prazne na kraju, ostavili smo tebi. Ti ćeš ih popuniti. Ja ću ti reći kako, zašto i što treba doći na to mjesto. Na jednu će doći slike s tvoje promocije... sad kad diplomiraš tu... tu... tu tvoju arheologiju...

– Petre! – prijekorno poskoči Ema.

– Dobro, dobro, Ema, pa Jan zna da bismo nas dvoje više voljeli da je izabrao neku drugu struku... nešto... kako da kažem... nešto stvarno, a ne da cijeli život kopa... iskopava nešto čega više nema. Medicinu, na primjer, ali, no dosta... dosta o tome... I onda, Jane, na posljednju praznu stranu nalijepit ćeš jednoga dana slike sa sprovoda... da sa sprovoda svojih roditelja. Moraš se pomiriti s time da nas neće biti... da ćemo otići iz tvoga života. Tako... sve ima svoj kraj! A poslije ćeš ti praviti svoj vlastiti album... je li tako, Jane?

– Svoj vlastiti album... je li tako, Jane? – ponovi majka nježno sklapajući zelene kožne korice obiteljskog albuma.

Marija Peakić-Mikuljan

Sub, 7-12-2019, 01:08:19

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.