Oton Iveković, Smrt Petra Svačića

Milivoj Slaviček

(1929. – 2012.)

HRVATSKI SONET

Van iz muzeja vječne hrvatske zastave ratne
Na ulice, na polja, na naše rijeke, naše more!
Sad il više nikad — sve nam je učinit da se drznik satre
da se jednom zauvijek povijesne naše oslobodimo more!

Ne, sonet nije za bubnjeve i bojne stjegove i trube stvoren
ali je pridatan da u dane kada domovi i duše gore
unutarnju sažme vatru svih što se za se bore —
za sklad u ovom Svijetu, za vrednote duha i velika načela

Sonet će se ponovo povući u idilu ljuvenih igara
kad pati se od sreće, povući u toranj jutarnjih zvona
vratit se na ona raskošna i čista vrela

kad napokon Hrvatska moja, ta zemlja moja stara
zašumi sred voda ovog Svijeta kišom svog ozona
sišavši najzad, čašćena i časna, sa svoga propela

Antun Mladen Vranješ

(1943. – 1992.)

HRVATICA

Kad čujem Hrvatica
                  ja odmah vidim bijelu ružu u ruci vojnika
na dlanovima bistre kapi proljeća ili Lijepu našu
                                ko sinčića u naručju
dvoje uraslih jedno u drugo
                 ko maslina u kamen
i ne daju se oluji, tako je to stoljećima, nikad ne
pomislimo otkuda
toliki darovi neba
                stoga nije čudo što smo toliko jedno
                              otvorimo li oči
i koraknemo prema maslini osnaženiji smo za domovinu.

Nikola Martić

(1938. – 2013.)

PJEVAČ

U tužnoj povijesti mog naroda najveća počast bila
je smrt na bojnom polju, sa zastavom u ruci. Junačka
smrt za domaju. Jer samo hrabri pogibaju uspravno,
kao jablani i čempresi.

Tako, iz dana u dan –
jablani i čempresi.

Stjepan Vladimir Letinić

(1935. – 2018.)

HRVATSKA, ΄91.

Paraju munje nebo i doline,
a svednevice krv i suze teku
u mračno doba koje nema ime,
u dvadesetu — poganom vijeku.

Istočna napast na Hrvatsku pade,
stade je sjeći, sabljom komadati,
nu vitez nikad ne osta bez nade:
Domaju svoju nikom neće dati!

Vihore, bure, strašne uragane
već trpjeli su i svi naši stari.
Ni sad nam nisu ugasili dane

niti nas stegli srpski zulumćari:
odsjaji sveta katoličkog hrama
sada su, bit će vječito u nama!

(Pred oštećenom hrvatskom crkvom na srijemskom bojištu; rujan 1991.)

Anđelko Vuletić

(1933. – 2021.)

TA STIJENA, KOJOJ JE IME DOMOVINA

Ta zemlja koja me drži, ta
stijena na kojoj stojim, i kojoj je ime
domovina,
— sad ne znam na kojoj je strani
svijeta.
Rijeke i planine, i oblaci povrh moje glave,
i sunce ponad kolijevke
— otišli su istim onim pravcem
kojim je nestala i domovina. Jer, tlo
na kojem sad obitavam
— poboden u zemlju kao koplje koje se gasi —
nije šire od moja dva krvava stopala,
a granate što su izrovale
zemlju
opominju — da su to sad te četiri strane
svijeta, i granica jedine
domovine
koja mi je ostala,
i da nema drugog puta, niti drugog zavičaja,
osim gore, u
nebo,
ili dolje, u zemlju.
Prvu i posljednju,

domovinu.

(MILA SI NAM TI JEDINA..., Hrvatsko rodoljubno pjesništvo od Bašćanske ploče do danas, sastavili J. Bratulić, V. Brešić, S. Damjanović i B. Petrač; Alfa, Zagreb, 1998.)