Veselko Koroman

(1934.)

PUT

Drvo ima strpljenja. Stoji
na brijegu od davnina.
I čeka.

Pojavu čega,
bilo čega,
ičega.

I uzgred šumi.

Zlatko Tomičić

(1930. – 2008.)

NA OBALI DUNAVA

Krik guske čuje se iz slavonske ravni.
Pruga se pružila na istok:
tračnice riđe u nedalek Srijem.

Mala djevojka ima bijelo lice.
Čulne su joj oči i usnice.
Sunce gori u njezinim vlasima.
Ona šuti cijeli dan i misli
o nečemu i pogled ima začuđen.
Kao cibetka pritajila se i čeka.
Stalno ju susrećem u snu
i na javi i nosim kao slovo u glavi.

Na obali Dunava ostavljen stojim
i gledam tragove ptica i pasa
u pijesku, velika rijeka teče na istok;
brodari tegle šljunak, u guštarama
glase se ptice pomrakuše.
Kad se svjetlo javi ptice burnice
polaze na put. Mjesec ljubav izaziva
i oko ptičje drhti od strasti.
Živci drhte. I treperit će dokle
traje ljubav. Čvorak pjeva i gnjetao kriješti.
Divlja patka u ritu se gnijezdi.
Galeb golac golom nogom gazi.
Plodnik ptice narast će tajno
i nestati opet kada prođe ljubav.

Živ u oku ptice pohodit ću
keltski grad u šumama Spačve
i pronaći gradove prastare na putu
od Ždralovgrada do Zvjezdangrada
dok vrane kriješte nad pustom ravnicom
i crna roda kruži nad močvarom Hada.
Uz blagoslov Druida i smrt poglavica
galskih moj put prati sunce Mladog ljeta
na obali Dunava i Save u crnoj zemlji
Srijema i Slavonije, uz hringove avarske
i grobove hunske, i augure prošlog svijeta.

Vesna Parun

(1922. – 2010.)

SEOBE

Vrijeme hita šumno neznanim ročištima.
Šuteći ulazimo u svjetove nestalnije
rastenju sjena u susret, u tamu
zlih nebosklona, u predjele surove
gdje noć je i vjetar sjeverni gdje vije.

A vrijeme hita neznanim ročištima.
O vrata netko tamna alkom teškom bije.
Zvuk taj i ta jeka što zamire u zvijezdama
glasnik je naših budućih tišina
i u svom hladnom krilu navještaj zemlje krije.

Za cestama djetinjstva prevareni gledamo.
Bili smo tako nagli, lomili smo dušu za daljinom.
A sada bi htjeli vratiti se natrag u krošnju bajki,
zaklonjeni ljubavlju očiju mirnih
kao blagom šumovitom planinom.

Naša je ljubav bila poklon travama jesenjim.
Pomiri se, srce, s kazaljkom na pijesku označenom!
Vlat po vlat od daha otimljući i od kratka dana
u šapat pretvoreni, živjet ćemo nejasno
u plavim oblacima i u lišću svelom.

Mate Ganza

(1936.)

TVOJ BIVŠI LIK

Tvoj bivši lik se miješa s peludom zvijezda
Što naprašuju noć u kojoj tvoja tajna šumi
I tvoje se nekadašnje tijelo spleće s nevidljivim
Leluja u njemu stvarno i božansko

Uz tvoj davni lik ledena nebesa prilegla u šutnji
Samotan vjetar uz grudi ti se stišće
Tvoje je lice puno božje strepnje

Od tvog daha blijeda lica dječaka
Noću se orose suzama
Što s mukom plove za svojim zvijezdama
Dok iznutra ne usnu
Uz krikove svoga srca

Slatkoću tvog bivšeg tijela
Po toplom bilju dugo će skupljati pčele

U cvjetovima će se dugo pjenušat tvoja čednost

Nikola Milićević

(1922. – 1999.)

SAN

I uvijek ostaje jedan san, jedna
bajka. Niču iz smrti i cvatu
nadama i suzama. I rosa rosi
na pospane vjeđe, na ranjena čela.
I sunce uvijek ponovno izlazi
i ostaje nad svim i poslije svega.
I jedan glas: radosni plač rođenja
probija noći i traje u olujama,
nad ovom izdržljivom zemljom,
u kojoj svojom smrću živite,
             mrtvi.

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)