Vesna Krmpotić
(1932. – 2018.)
GOLA PJESMA
Dobri Bože, ja nisam pristala na ovu rastavu,
pa makar ta rastava bila san.
Dok su mi snove krojili, nisu me pitali
ne bih li više voljela javu.
Dobri Bože, nisam pristala da budem drukčija od
Tebe.
Da itko bude drukčiji.
Pa makar sve razlike bile pričin, kao što muri vele,
ja nisam pristala na pričin na sebe.
Dobri Bože, tako mi se čini. Ali ako ti znaš i kriješ od mene
moj pad, moj potmuli pristanak
na sve ove rastanke, na sav taj svijet od sjene,
tad uzmi, preuzmi me Ti, koji si pristao na mene.
Luka Perković
(1900. – 1948.)
KEMIJA
Ja sam sitna stvar u ruci
nekog silnog kemika
što me sa svima spaja počelima.
Život svijetli moje duše raspline se u noć crnu.
Ja daleko od svih ljudi.
Bog u trublju svetu puše
zove mrtve k uskrsnuću.
Moje misli zaronjene u neznane kiseline.
Zastori se teški spuste s visokih nebesa
u njima šume istine neba i svega svijeta.
Bezbroj redova bezbroja stvari
samo za časak zasvijetle u mojoj blizini
i uronjene zauvijek se izgube.
Plavi ognji gore zrak.
Ognji žderu vjetrove.
Svijetla gola bijela tijela savijaju se u mukama.
Ja izgaram u neznanu pratvar svoju.
Vjetrom do nje dođe zraka
s tvog svetog dobrog tijela
i ona se opet u čovjeku spaja
kao što meteor padne na zemlju
u blato do koljena.
Stojan Vučićević
(1941. – 1989.)
A KAD SE NEBO…
A kad se nebo s fenjerima spusti
Toliko da bi htjelo natrag
Poći
Na zvijezdi tvojoj svjetlost se zamuti
I križ svetog Ante počinje da
Gori
Na tijesnoj stazi što spram zori
Pupa
Listamo prerano zapaljeni i mi
Dok u srcu divljač crne vlati
Čupa
I dan se otvara ko grob u Palestini
U spaljenoj vatri što u njega
Plazi
(Potamnjelog u dnu minula jedinstva)
U dimu što se nebom razilazi, na nebu što se u dim
Stiska
Sinut će možda naše združeno biće
Nečija ruka
Čista
Julije Benešić
(1883. – 1957.)
MOLITVA
Sada gledam, vidim oko u oko
Mog Boga: crna noć ga zatire,
A lice mu je puno ljubavi:
Grm ruža su mu usta rumena.
Tu stoji evo preda mnom i gleda
U moje oči nijem i ukočen.
Prošapći riječ i bit će duše vrt
Pun mirisa i ptičjeg pjeva prepun.
Nasmiješi se i pruži svete ruke,
Dozvoli, da ti dirnem kose struk…
Govori! Daj mi baci pregršt ruža
U tihom smiješku oka plavetnog!
Obaspi zlatom moju skromnu glavu,
Nasmiješi mi se, Bože, odazovi!...
U očima ti vidim titraj glazbe,
I cijelu noć u srebro pretačeš,
Te drhće zvukom glasa, smiješka tvog!...
Ti nešto šapćeš?... Je l' to šapat lišća,
Il šuštaj ruha noćne boginje?
Ko trepet zvijezda pružaš naručaj
Ko neba hladan, i ko neba dalek!
Janko Bubalo
(1913. – 1997.)
NEREČENI ZBOGOM
Svakoj stvari i svakome
ponekad rekoh zbogom, a
Tebi to ne mogoh nikad učiniti!
Tvoje su me oči stalno pronicale,
Tvoje me ruke, ko bršljan, obavijale
i išle su sa mnom u nedogled
s jedne na drugu stranu
nepovratne Rijeke.
I, tako
kad god razgovarah s Tobom,
uvijek sam doznavao:
svako je voće bilo otrovno
koje nije sočilo
Tvojom krvi i vodom.
(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)