Luka Perković

(1900. – 1948.)

LEBDENJE

Jutrom se tijelo oslobodi kreveta
dahne šaptom svemu: dobar dan
veselo je, što je živo
ljepša je java nego san.

Zaplove pogledi niz zelena polja
u uši se šumom jutro toči
razgolilo se tijelo za radosti slućene
kad bi moglo dostići svoje oči!

Sišu trave s livada sok i rosu
drevnost priča iz korijenja hrasta i kore
o da mi se nikad ne rastati sa zemljom!
smiri me, Bože, u vječni kamen gore.

Sunčani su talasi zakružili zrakom
krilo se ptice u letu šareni
pozdravlja šuma jutro dubokim šumom
moje se lice sagnulo k svojoj sjeni.

Opih se mirisom jutra i vjetra
ništa u meni od ljudskoga reda
tišina bez strasti bjelina daljina
u mirnome jezeru oblak se gleda.

Bez tijela ostah smrtnoga dara
iznova rastem u bezbroj oblika
o sestro Smrti, o brate Živote
o jedna voljo u dva lika.

Zvonko Milković

(1888. – 1978.)

ZAHVALA

Hvala Ti, Bože, što nisam u sitnom tijeku mrava,
Te deset puta ide preko istih trava,
I amo I tamo traži u pukotini puta,
I gore I dolje preko kore stabla luta.
Hvala Ti, što si me ipak poslao među ljude,
Ma da me iznose, i s podsmjehom se čude, –
Hvala Ti, što si mi dao i kratkovidne oči,
I ove slabe ruke, u srcu drage moći.
Hvala Ti, što sam jutros gledao brijeg u rosi
I zajutrak svoj jeo uz vinograd kosi,
Ispred bliskih gora i dalekih vidika,
Hvala Ti za osmijeh, vjeran ko s Tvog lika,
Te krenuh obasjan k sječama, za stanja,
Misleći: već zriju plodovi sred granja.
Hvala Ti, što si često uz moj korak stao
U svjetlu sunca i reko: nemoj biti zao
Onima, koji mržnju mjesto ljubav nose;
Hvala Ti, što sam čuo Tvoje noge bose.

Antun Gustav Matoš

(1873. – 1914.)

MISTIČAN SONET

O ponoći, kad crne ruže snijevahu,
Uz hihot zvijezda u šedrvana pjeni,
U gradu, kad me svi ismijevahu,
O zlatnoj sjeni snatrih, o dragoj ženi.

O kako čudno njene oči sijevahu
Kroz tajnu noći u slatkoj uspomeni!
A dušom mojom, njenom harfom, pjevahu,
Ja ne znam kakvi zvuci, psalam meni.

I zemlju, oblak, nebo i planete
Ko dragu gledah. Nađoh je ko Boga
U suzi materije skritoga,

Kroz zagonetku moje čežnje svete.
Ljepota, ljubav, sreća, sni i zanosi
Su Bog, misterij, što u ženi zanosi.

Stojan Vučićević

(1941. – 1989.)

FONTANA

Ne pitam čemu bolno u vis pršti
I krotko nebo pomuti u vodi
Ne pitam zašto po mramoru pljušti
Dok šapćem bogu isklesanom: hodi

U moja prsa gdje samotno čeka
Te krhke kaplje da ga gore popnu
Sablastan hram i kamena zveka
Nad mlazom tijela što se vraća kopnu

Gle, povrh mlaza prhaju u zraku
Ko studenac vječni samo lake kapi
Ja ćutim da sam u njihovu sjaju
Zrak teške vode što se ledom vrati

Ne pitam čemu bolno uvis pršti
I cijelo mi nebo padajući ruši
Ne pitam zašto po božanstvu pljušti
Dok lupam grudi i vičem mu: sruši

Ivan Marijan Čagalj

(1938. – 2023.)

ELOI ELOI LAMA SABAHTANI

U album polomljenih snaga
Gospode u album utrnutih vatara
ovaj dan prazan i bijel
kao pokajnička košulja

ovaj dan je poražena zastava

ni prijatelja ni njegova znanca
na razbježanim cestama
ni drhtaj glasa vesela
pa ni lavež kojeg psa
da žalost razblaži

ne Gospode
ne daj Gospode
da čitav život bude na kraju
album mrtvog vremena

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)