Vladimir Nazor
(1876. – 1949.)
RITAM
Iz bića ga svog
Je sažeo Bog,
Kad razmrsi kaosu čvorove.
On htjede i reče,
I ritam još teče
Ko voda kroz svemirske dvorove.
I treptanje zv'jezda,
I njihanje gn'jezda,
Vlat pšenice, vodena žila:
Sve drhti bez prestanka
Ko u čas postanka
Pod kucanjem tvorčeva bila.
Al' puljci najčistiji
I mlazi najbistriji
Baš mi smo te vječite česme;
Pa sve naše radosti,
Sve misli, sve žalosti
Akordi su, romoni, pjesme.
I ritam je sve!
Kad tijelo mre,
Baš tada, iz naših dubljina,
Pjev najljepši nastaje
I tiho ga nestaje
U eteru plavih visina.
Ljubo Wiesner
(1885. – 1951.)
PJESMA
K luci nekog modrog, nepoznatog kraja.
Niti ćuha. Niti sluha. Tek opaja
Ova pjesma žita, opojna i jedra,
Što se u daljini sa obzorjem spaja.
Kao dijete spava duša (mirna, vedra,
Obasjana od nekog unutrašnjeg sjaja)
I sve moje želje razapele jedra
K luci nekog modrog, nepoznatog kraja.
Lete paučine ko čarobne barke.
Lete lastavice. Sve nekuda leti
I sve neku prozračnost i tugu ima.
Lete oblaci ko mog života varke.
Kakvi su to glasi? Htio bih umrijeti
I ko plava sjenka otići za njima.
Antun Gustav Matoš
(1873. – 1914.)
U VRTU
U mraku žubor, vrelo – slušaj, dušo:
To izvor mogu života romori;
Kroz šiprag hihot, vile – miruj, dušo:
To moja sreća tebi govori;
U grmu prvi slavulj – ćuti, dušo:
To moje srce tebi biljiše;
U ljesi prvo cvijeće – diši, dušo:
To moja duša tobom izdiše;
Tišinom struje, sjene – dršći, dušo:
To mjesec – zanos – k nama silazi;
Kroz zvijezde čežnje, slutnje – umri, dušo:
To smrt i ljubav k nama prilazi.
Dragutin Domjanić
(1875. – 1933.)
U MISTIČNE NOĆI
U mistične noći kad blijeda strava
Prigiba drhtave trave vlati
I trusi se lišće sa mlade krošnje,
iz baršuna sjena se krijesnica zlati.
Na hvoji sad rasklapa kreljut ptica,
Sniva da leti u modre dvore.
Niz tamu se omiču tihe staze
Put maglena mraka i mrke gore.
I moja bi duša tad htjela minut,
Daleko letjet niz puste pute
U noći za kojima nema zore,
Nad kojima mrtve tek zvijezde šute.
Ante Stamać
(1939. – 2016.)
NJEGOVA RIJEČ
Gledaj te zvijezde što se u se kupe
I grče i trnu nestalne sudbine,
Krijesnice ljeta, kratku radost hine
Dok ne slegnu se u talog Nihil-kupe.
Zatvoren svemir, poput silne stupe,
Tiješti ih, kvintesencije – i ine
Daljine bliske, beskrajne daljine –
U antracitne kugle: Crne Rupe.
Eksplozija početka, suton kraja,
Obmana dana, varka vječne noći,
Zbiljska su igra Vječnog Obasjaja.
Proći će prizor što ti travi oči,
Proći će nebo, zvijezde, ljudska graja;
Njegova Riječ zacijelo neće proći.
(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)