Slavko Mihalić

(1928. – 2007.)

MAJSTORE, UGASI SVIJEĆU

Majstore ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena.
Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću.
Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice.

Sadi u vrtu luk, cijepaj drva, pospremaj tavan.
Bolje da nitko ne vidi tvoje oči pune čuđenja.
Takav je tvoj zanat: ništa ne smiješ prešutjeti.

Ne uzmogneš li izdržati i jedne noći opet uzmeš pero,
majstore, budi razuman, ne bavi se proročanstvima.
Pokušaj zapisati imena zvijezda.

Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta.
Samo klauni znadu kako se može izvući:
plaču kad im se smije i smiju se kad im plač
      razara lice.

Rajmund Kupareo

(1914. – 1996.)

SACRIFICUM VESPERTINUM

U veče kasno kad nebo zemlju ljubi
Mekim sanjarsko-smirenim usnicama,
Kad se duša svetoj u spoznaji gubi,
Kad ljepote zamru pune svijetlog čara,
Čitavi je svemir slika divnog hrama
Sa bezbroj oltara.

Zemlja naša oltar božanskih je tajni,
Što lovore hrabrih mučenika krije,
A sočna su polja kadionik sjajni.
Iz svakog se cvijeta bijeli tamjan vije
I ispunja kadom dolinu i more,
A brda što sjede mjeseca u sjeni
Poput svijeća gore.

Dok tihi obzor na svinuloj liri
Pobožno prati tamjanovu himnu,
U to sveto veče kad se zemlja smiri
I prinosi žrtvu ugodnu i milu
Dobrom Gospodinu.

A ljudi ruke podižu svoje
– Ko neki davni, krasni svećenici –
Žrtvuju sebe, sve svoje moći,
Skrivene ljepote, zvukove i boje
Ove svete noći.

A gore na zlatnoj zvjezdanoj stazi
Hisopa grančicu uzimlje Gospod
I škropi zemlju i svemir cijeli
I mjesec što snene vrhunce gazi.
Ulijeva nadu, olakšava muke,
Blagoslivlja ljude što su digli ruke
I dušu što se u spoznaji gubi.
U veče kasno kad nebo zemlju ljubi…

Gustav Krklec

(1899. – 1977.)

TIHI PUT

Noć je pala preko moga tijela.

Šušte bijele zavjese
šume kasni satovi
trepti noćni mir
i sve je blijedo mirno umorno

Negdje šute požutjele strofe
mirne plohe njišu šumove
mrtve sjene svijetom putuju
mir…

Daleko nekud ide Plavo vrijeme
ko magla jesenja
nad mrtvim gradovima
i nosi u mrak moje tihe riječi
i moje srce što pred Bogom kleči.

Viktor Vida

(1913. – 1960.)

ELEGIJA

Kad zrikavci zriču, mrtvi u blaženstvu šute,
slušaju rast trave, pad kestena, dozivanja noći…

Dirne mi ta glazba ono što sam „srce“ zvao,
srce nesavršeno.

Nije svaki lijepi glas odjekivao u njemu,
lijepi glas ljudi,
moje braće.

Znam, da je noć po tužaljci vode u perivoju,
voda jeca.
A kad munja sijevne,
oči su mi vlažne od zalutale kaplje
na ovalu moga križa
od kamena.

Toliko sam se strašio noći,
biti tamni anđeo.
No život raste u krošnju smrti.
I sve je topli dah:
sanje živih
i svenulih.
Zemlja se žuti od mjesečine,
obasjane snijegom i tišinom.

U dnu neba, duboko,
Deus absconditus
među ledenim cvjetovima.

Kad sam bio mlad, budio se, išao do zrcala,
u dubini svijetlila se soba,
puna zraka.
Vidio se i drvored s prašnim lišćem
sparnog ljeta.
Pitao sam se: i te oči,
zar i one mrtve?

Pristupio sam prozoru
i na izlizani kamen polagao ruke.

Gledao sam ih:
i te ruke,
zar i one mrtve?
Više ne će snivati u travi
igrat prstima u svijetlom tragu.
Bila je velika tuga života
a zamagljena sreća zov je neba,
kojeg ne razumijemo.
Trajna čežnja.

Sve je prošlo kao jesen
i paučina u modrini, koja leti tko zna kud.
Nedostojan Tebe, dobri Oče, zbog nepostojanosti
u ljubavi na zemlji, bit ću haran
radi snijega
i svjetlosti, kojih se sjećam.

   Antun Branko Šimić

           (1898. – 1925.)

         MJESEČAR

                        Bog noći
                         mjesec
                      sađe s neba
         i dokoraca lagano do moje kuće

       Polako on se uspne na moj prozor
               i spusti pogled na mene

               On mami mene u noć

  Ja ustajem … i moje lice bijelo … smiješi se

       Koracam sanen rubovima krovova
             i šetam kroz noć u visini
  — Mene drže meke ruke mjeseca —

    O tako lak sam … nezemaljski … lebdim
             i mogu stati na list stabla

          Ne zovite me: glas sa zemlje
         smrt je moga nebeskoga bića

Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)