Mak Dizdar

(1917. – 1971.)

SMRT

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda

Stojan Vučićević

(1941. – 1989.)

INDULGENTIAM (vox Dei)

Ustrajte, krvnici moji, jedrite

I neka nitko ne govori o zločinu
Koji pripada snima

Nikica Petrak

(1939. – 2016.)

KRVARI, RAZDERI…

„Krvari, razderi, razvuci još malo,
tako i tako više prašine no snage,
drmaj, potegni, sruši, sve je jasno:
nema Boga na nebesih.

Praznina je obla, nema svršetka,
u more se ruše ljudi i stijene,
žile su sasvim zakrčene i stale:
nema Boga na nebesih.

Da, nema ga zaista, oltari su prazni,
kome se to još obraćate u tami,
zar nije iscijeđen Kranjčević vikao:
ELI, ELI, LAMA AZAVTANI?

S oca na sina govor predaju,
oci ga smrću plate,
dođu unuci govor ne daju,
mrtvima ga usnama vrate.

Što ste se zgrnuli u ovaj mrak,
što tu čekate, ni mrtvom se više ne će,
idite kući, živi nađite
dvije zajedničke riječi.“

Joja Ricov

(1929. – 2017.)

LIBERA ME

Libera me, Domine, de morte aeterna in die illa tremenda,
Quandi caeli movendi sunt et terra,
Dum veneris judicare saeculum per ignem.

Ležim na stubi golemoga hrama sam
tama mraz krvopolje iza glave samo šake aždaje
grči se jauk izbodene majke na vlažnom odru zemlje
tepa
mir oskvrnuta polja drage obeščašćene livade
djeco moje tužne moje ispljuskane Arkadije
oči otečene od gledanja u praskozorje penju se
vrhovi sunca provalije ruši svijet
duša pluta iznad britke vode uskipjela pitko bezumlje
srčem vjedro očaja
punokrvnu laž poprišta
crne harmonije
prokleto od iskona pluto osuđene vode
libera me Domine guši se
vitko proljeće na stubi golemoga hrama zavija
pleme Maura i Saksonije stabla
stabla žuta kao svibanj moje proljeće
osakaćeni gradovi plamsaju lice jezik
licemjerje dadilje
o mali tornju sunce zavičaja ponavljam
tvoju oporuku u ovaj rumeni dan
daleko od oktobra obmano moje rase
Irudova sječa suklja gustu pjenu crveno
vrelo sunce umorno od okretanja
plemena Maura i Skita
golemo fosforno krilo rastapa grkljan dana a nebo
krvī izbezumljeno krvī
ne prestaje.

Janko Bubalo

(1913. – 1997.)

NA POJILIMA

Bude li Drvo na pravom mjestu ranjeno,
sok će poteći u dovoljnim količinama.
Pa, mnoštvo će moći dolaziti s pčelama
na puna pojila
i sisati dojke
bez straha za potomstvo.
Potrebno je samo imat nove mjehove
i nasipati brašno iz posve novih mlinova.
Uvijek će se naći dobrih Marija
da zamijese Kruh djeci, koja
na svom Gumnu kruh i mlijeko dozivlju.
I muzlice je potrebno navesti
na prava Pojila
pa svakome dati mjeru koja okrepljuje.
Sve je u tome: da se pravo Drvo pronađe,
da se na pravom mjestu zareže,
da se u Zoru pravim putem pođe i
da se u predvečerje na pravo mjesto dospije.

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)