Vinko Nikolić

(1912. – 1997.)

MOLITVA ZA SVJETLOST

Pogasi, Bože, Zvijezde, što si ih krupne zapalio,
I skini sa neba Mjesec, što plače u dugim noćima,
Pa užezi u dušama našima, što si ih sa studeni zalio
Užezi ugašena svjetlila, da gore u mutnim očima!

Zamrači, Bože, zoru, što si je jutros zabijelio,
I utrni na nebu Sunce, što u požaru gori;
Pa zapali oganj u srcu, što si ga ledom nadijelio,
Neka pred Tobom plamsa, i nikad nek se ne umori!

Što će nam Zvijezde i Mjesec, ako su duše mrtve?
Čemu zore i Sunce, ako nama ne svanjava,
I kad su vedre duše mrakova podmuklih žrtve!?

Neka u dušama svojima nosimo vječne Zore!
I neka Sunce u nama svagdan jasnije granjava!
I Zvijezde s Mjesecom u nama nek neutrnivo gore!

Vesna Krmpotić

(1932. – 2018.)

OKRENI ME SAD…

Okreni me sad, licem u lice, s mojom nevjerom.
Stavi me sad, bokom uz bok, s mojom sumnjom.
Sveži me sad, čvorom na čvor, s mojim beznađem.
Da padnem u Tebe, kad eto ne znam k Tebi uzletjeti.

Okreni me sad, okom u oko, s mojim strahom.
I blagoslovi nas, kao u dan vjenčanja.
Ja ću mu skinuti veo, on će mi koprenu podići,
u svečanoj nadi da ćemo jedno u drugome nestati.

Mate Ganza

(1936.)

IAKO SAM NAČINJEN OD BLATA

Iako sam načinjen od blata
Iako se njegovo tijesto skrutnulo na mome licu
Iako sam raspukao kao blato
Iako sam u sebi kao šupalj sud
Bože ne daj da se osjećam kao blato
Ne daj da od mene prave novo blato
Ne daj da mi oči potonu u blato
Ne daj da mi usta stegne blato

Iako sam načinjen od blata
Iako dok sanjam njemu zahvaljujem što sam živ
Iako dok živim njemu zahvaljujem što sanjam
Iako mi ono ispunja prazninu između nožnih prstiju
Iako je nemoguće reći je li blato blagoslovljeno
Iako je nemoguće reći je li blato prokleto

Iako sam načinjen od blata
Daj mojim očima boju očiju njegovih stvorova
Daj mojim ustima smijeh njegovih stvorova
Daj mojim obrazima plamen njegovih stvorova
Daj mojoj sjeni da se pomiješa sa sjenama njegovih stvorova

Ne daj da me snađu sumnje
Ne daj da se blato hvata moje želje
Ne daj da se blato hvata mene
Mene koji sam probuđen i mene koji sam usnuo
Mene koji sam odriješen i mene koji sam svezan
Mene koji sam uspravan i mene koji sam povijen

Iako sam načinjen od blata
Iako ne mogu živjeti kao što se usuđujem misliti
Ja koji oblačim čistu haljinu

Miljenko Stojić

(1960.)

BIJELE KULE

Ja ne tražim svoga Boga i prijatelja,
to on mene traži na svim mjestima i časovima.
Nema me uvijek, putim idem čudnim i teškim,
a tako bolno ima me, u meni, u mojoj duši i očima.

Na meni nježna ruka Božja počiva, iskusio sam to,
toliko puta iz bezizlazja izvela me i pomilovala.
Ni najveći prijatelj to mogao učiniti nije,
tek je gledao i svojih se suza plašio teško.

Znam dobro što je plač, strah i nemoć.
Ali zar je to važno i zar i drugima nije tako?
Putnici smo s različitim teretima i namjerama,
svatko svoj prtljag nosi i pod njim stenje.

Odlučio sam, sagradit ću bijele kule i sreću dovesti,
pit ćemo svu noć do zore pića životna i smjela,
mene ništa slomiti ne može, ma kako to htjelo,
osim, samo za vas u povjerenju, moje nemirne glave.

Tin Ujević

(1891. – 1955.)

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti,
i pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)