Stjepan Lice

(1954.)

RASPELO

kad
neko bezazleno dijete
zastane
pred raspelom
i nebo
i zemlja
umuknu

kao da se
pred njim
opravdaju

Branko Klarić

(1912. – 1945.)

PRVI UČENIK

On je bio prosti ribar Galileje.
Njegova se duša rodila na valu.
Kada pođe za Njim ostavio sve je,
Jer Njegove oči sjaju u opalu.

Bio Mu je vjeran kao dijete majci
Darujuć Mu srce kao cvijetak mali,
A On ga je njiho u svog srca šajci
Kad su prvi mračci na ružama cvali.

I nije ga tuga za povratkom vukla.
On je našo radost u Njegovu glasu.
I kad se je večer u sjene obukla,
Njegove su oči gorjele u krasu.

A jednog su jutra pomorene ptice
I tuga je prošla kroz rascvalu baštu.
On je plako dugo prostrijevši se nice.
Tad je išo naprijed u srebrnom plaštu.

I opet Ga jednom susretne na valu,
A zvijezde su sjale sa Njegova Lika.
I kada je htio da Mu poda hvalu,
Vidje samo požar od nebeskih slika.

Janko Bubalo

(1913. – 1997.)

TVOJ PROLAZAK

A, život ispred pustinje
bijaše sablazan za sva stvorenja.
Svi su mogli dolaziti
pljuvati u Tvoje lice.
Na koncu bi obješen
između neba i agave. A Ti si došao
oslobađati srca od požudnih vjetrova.
I, svaka ruka bila bi izvor
za blagoslov. Više se ne bi znalo
što je smrt uopće. Lahor bi bio
od nje glasniji, sunce nemilosrdnije.
Ali, Ti svojima dođe, Tvoji Te ne primiše!
Pa mnoge grane ne procvaše,
mnoga vrela ne provreše.
I bi jutro ko večer
ispred pustinje

Andriana Škunca

(1944.)

BAR KORAK VIŠE

U Riječ satkana misao,
Što davno je kročila zemljom
I nosila naraštaje,
Ko dijete bezazleno diše.
Kroz suše i pustinje života
Što nam ih život daje,
Ona je nosila dalje,
Daleko, još više, više.

A mi smo bili bespomoćni,
Spušteni na nivo baze,
Daleko od izvora, oaze.
I, uspomena koja blijedi
Već se pomalo briše,
A korak je morao vući
Naprijed, za korak više.

I, kada padamo nisko,
Poniženi do kraja,
Razbacani u očaju beskraja,
Netko nas ponovno diže,
Jer nismo za tako malo.
Mi moramo tražiti više.

Ivo Dekanović

(1931. – 2006.)

BLJESKAJTE ZVIJEZDE KRIJESNICE

Pretvorite svoj bljesak u suosjećanje,
vi zvijezde padalice,
nemirne zvijezde krijesnice,
pretvorite noćno nebo u vatromet
zrele sućuti
s bezbrojnim mrtvim bićima
u zemlji, stijenama, vodama i zraku,
u biljkama, životinjama, ljudima,
u samom srhu zemaljskog uzduha,
bljeskajte, bljeskajte zvijezde krijesnice
prije nego što se posve ugasite,
pokažite makar samo bljeskom
svoje brze smrti
sićušni dijelić samilosti Bogočovjeka,
neka njegov osmijeh sjetno zasja
u svakom bljesku vašeg nestanka.

(2002.)

(KRIST u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije; izabrao i priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.)