Vladimir Vidrić

(1875. – 1909.)

DVA LEVITA

Granitan je pridvor hrama.
Nebo plavi, zvijezde sjaju,
I vidi se tihi mjesec,
Gdje lagano tone gaju.

A gleđu ga s tavnih dveri
Dva levita veličajna,
U rukuh im plešu svjetla
A riza im modrosjajna.

Sad govori levit zdesna
Kao da se od sna prenu:
„Car Salamun bdi na logu
I cjeliva blijedu ženu!“

„Divnu ženu!“ veli drugi
Pa obara mraznu glavu,
A vjetar im striže luči
I ljulja im sjenu plavu.

„Divnu! divnu!“ – dva levita
Kao da su molit stala …
– Al je bijela mjesečina
Po stubama hrama pala.

Vladimir Kovačić

(1907. – 1959.)

LJUBAV JE UŠLA U KUĆU

Ljubav je ušla u kuću.
Žaluzine
odmah su sklopile velike zelene oči.
Sjene u sobama
rasplakale se od ganuća.
Grlica je zagugutala u kavezu.
Fotografije su požutjele od zavisti.
U klaviru čula se žica.
Fikusi su zadrhtali
kao vrbe, dolje, na potoku.

Ljubav je ušla u kuću.
Kuća je čudna.
Iz kuće su iznijeli
sve sadašnje i buduće mrtvace.
Sve čudnija je kuća, u ljubavi.
Školjka više ne šumi tišinu, već radost.
Kuća je u čudu. Sve je rumenija.
Čaše u vitrinama zvone i čekaju vino.

Meka je kuća. Na svim je stvarima mahovina.
Zavjese na prozorima
jedra su. Nadimlju se.
Meka je kuća. Kuća je baršunasta kutija.
Dragulj je u njoj. Dragulj.
Ljubav je ušla u kuću.
Zrcala liju nemir, slike i sjene.
Peći su dobroćudni medvjedi. Mumljaju.
Smiju se sadržaji u svim knjigama.
Srca tuku. Jako. Satovi biju.
Sagovi
od dragosti gutaju svaki korak
(kao djeca slatkiše.)
Jablanovi pred kućom šume u groznici vjetra.
Otputovati.
Kuća je brod. Vješa šarene zastave.
Otputovati! Otputovati!

Nikola Martić

(1938. – 2013.)

ZASLOV

Kada se sve zna i ništa se ne zna,
kad je sve rečeno i ništa nije rečeno,
kad se pobuna duše javlja u govoru,
a govor ne može da je iskaže,
u tom trenu, baš na tom trenu,
čovjek počašćen smrću
podiže svoje pravo na ljubav.

A to je riječ,
nalik onima što se rađaju u svakom trenu.

Baš u tom trenu, u svakom trenu,
navješćuje se velika pjesma s mora
pred kojom se žena okreće muškarcu.
On joj jednom rukom obujmuje stas,
a drugom, u visini vjeđa,
pokazuje na prisutnost božanstva u svemu.

I zagrljeni, oni preuzimaju od njega
mjeru za vrijeme,
poljsku alatku i pijuk,
oružje za obranu.
Preuzimaju njegove pjesme,
borbeni duh, lukavstvo, smisao za šalu …
Također i tugu,
jer što bi čovjek bez božanske tuge.

Gustav Krklec

(1899. – 1977.)

RUKE

Tvoje su ruke dvije bijele čežnje
dva nemirna krina u jutro
        dvije boli.
Savij ih oko moga umornog tijela
neka me vječno piju i miluju
        neka mi vječno mirišu
        neka me peku.

A kad me pokrije crno mrtvačko velo
one će svu noć kraj moga gorjeti odra
        ko dvije bijele voštane svijeće
        dva nijema krika
        Bogu!

Dragutin Tadijanović

(1905. – 2007.)

SUMORNOST POVRATKA

Zagreb, Strossmayerovo šetalište

Neću tužiti o pepelu na dnu vode, ni o ruci
Naslonjenoj na grudi noći. Hoću da govorim
O povratku. Zvijezde spavaju
Prekrite injem. Jedan jedini konj
Lagano fijaker vozi, fijaker prazan crn.
Topot konjskoga kopita osluškuju samo anđeli
Koji su u vrtu nebeskom blizu ograde
Snuždeni. Samo anđeli, i ja.
Ja se iz daljina vraćam
I malo posrćem, a Neznani me pridržava
Stavljajući ruku na moje rame. Oh, koliko je noći
Već prošlo otkako sam s Njome sjedio na Griču
Pored vodoskoka, zaplakan,
Med svjetiljkama tihim, i veseo
Veseo. Držao bih Njezino Srce, dok bijela voda jeca,
A vjetar se šulja zelen između lišća i doline. Sada
Gledam ispred sebe grad
I slutim gorčinu neisplakanih suza,
Tugu nekazanih riječi. O, kako je blizu
Rasvijetljeni prozor sobe u kojoj Ona
Počiva. Prijateljica moja, i žena. Ne čujem njezin glas,
Ali uza me stoji u crnom Nevidljivi.

Gradske umorne ure, nenadano,
Izbiše tri nakon ponoći. Snenim granjem začuđenim
Zaljulja tajanstveni šumor, izgubljen u davnini.
Nije li to bio šapat Isusa, il možda vjetra?
Isus već odavna sjedi na nebu, u slavi, zlatan.
Ja se iz daljina vraćam, samotan. Jadan.

Tko će sagraditi
Stepenice vitke,
Da se popnem, vedar,
Bez štapa, k zvijezdama?

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)