Ante Mate Ivandić

(1952. – 2023.)

MOLITVA ZA RIJEČ

Gospodine, molim te za riječ jednu,
molim te za uimeoca
prije svakog uzimanja pera,
molim te za svjetlo
pa makar ko' plamen svijeće veliko da je
dok započeto traje,
molim te za amen kad svršeno je.

Gospodine, ne molim previše.
Ne tražim muzu da nada mnom bdije
dok drugujem s riječju na običnom stolu,
ne tražim ime da se spominje moje
kad se bude govorilo o hrvatskoj pjesmi.

Gospodine, ne ištem žar Homera,
ni viziju Dantea, ni veličinu Tina;
molim samo za svjetlo maleno
dok budem slijedio trag uimeocaisina.

Gospodine, pouči me
da znam kad mi je šutjet'
a kad progovorit' moram,
kaži mi da znam vrijeme smijeha
i kad je vrijeme plaču;
Gospodine, ostani negdje blizu
ako me budu jednom vodili na lomaču.

Gospodine, sjeti se molitve moje
kad pepeo kostiju mojih
ledeni vjetar raznese,
i ne daj da se ugasi maleno svjetlo moje,
jer to je slabašna riječ moja
koja gladuje svjetla
i ne nadimlje se …

Beč 83.

Dražen Katunarić

(1954.)

BLIJEDI SVETAC

HTIO BIH umočiti svoje prste
u svetu vodu
gdje je netom kršteno dijete.
Htio bih poškropiti tom vodom
sve duše, prodane
koje mi se nađu iza leđa
s bodežom, kuburom
il sačmaricom
poškropiti ih prije nego što opale
trgnu pa zabodu,
prije nego što mi lapor mrene
izađe na oči.
Sumnjam da ću time nešto popraviti
kao dobri biskup Reparatus,
kao svijetli Aissa.
Blagoslovit ću ih iz razloga savjesti,
da sperem svaku mrlju, madež
s bljedoće svoga lika.

Pero Pavlović

(1952.)

NIKAD SE TMICI PREDALA NE BI

U neznanu predjelu
Zatečena kušnjom
I bolom
Kad ne znaš ni što bi
Ni gdje bi

Prožeta ljubavlju vjerom i nadom
Dušo
Nikad se tmici predala ne bi

Anka Žagar

(1954.)

AVE MARIA

će te žute ruže koje ronim k tebi
da imam koru drvenastu, ugarak po
dlanima, što tama nisam trpka sva
zgrudana, će te žute tvoje žute
ruke niz koje ću trusiti
bat zvona kome ječi? ja
sam u pećini, će te žute
ruže iz dubine koje sežu
voljeti me cijeliti me
amen Ave Maria
ti zvoni u ušima svih sedam žalosti
ti vise po oknima zavjese
apolitičke moje zastave
glas po zemlji struže svibanj zeleni
još grane se njišu u osnovnoj školi
a čarape crne moje
što su im noge umrle
zanjihati se ne mogu
rosa je voda sol i srebro Ave Maria
ti već jesi dremovna, će te ruže
žute zibati, dah i mrmor
možda usnut ćeš nećeš ćeš
o da bi se razmaknule planine
da vidim blagu gdje si Ave Maria

Ante Stamać

(1939. – 2016.)

PRED ODLAZAK NA PUT

Pokupi svoje skrhane zvijezde
i napuni džepove u izobilju
Neka zveckaju, tu pod novinama
koje šušte lažne važne vijesti

Pa ih kad se utaboriš u krhkoj
barci rasprši, neka lete, lete
dok se kao šiljci zvonko ne zabodu
u modru kupolu, u smrtovni plast

Njihova koagulacija, skrivene brazde
gorućeg smisla: likovi iz rasparane
opće slike. Tebi jedina dostupna
čestica božanske geometrije

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)