Vlaho Bukovac, Hrvatski preporod (svečani zastor Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu), 1897.

Antun Mihanović

(1796. – 1861.)

HORVATSKA DOMOVINA

Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
Da bi vazda česna bila!
Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina,
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!

Vedro nebo, vedro čelo,
Blaga prsa, blage noći,
Toplo ljeto, toplo djelo,
Bistre vode, bistre oči:
Vele gore, veli ljudi,
Rujna lica, rujna vina,
Silni gromi, silni udi; –
To je naša domovina!

Žanju srpi, mašu kose,
Djed se žuri, snope broji,
Škriplju vozi, brašno nose,
Snaša preduć mâlo doji:
Pase marha, rog se čuje,
Oj, oj zvenči, oj, u tmine,
K ognju star i mlad šetuje; –
Evo t' naške domovine!

Luč iz mraka dalko sija
Po veseloj livadici,
Pjesme glasno brijeg odbija,
Ljubni poje k tamburici:
Kolo vode, živo kolo,
I na brdu i v dolini,
Plešu mlađi sve okolo; –
Mi smo, pobre, v domovini!

Magla, što li, Unu skriva?
Ni l' to naših jauk turobni?
Tko to moleć smrt naziva?
Il sobodni, il su robni?
„Rat je, braćo, rat, junaci,
Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd, pješaci,
Slava budi gdi su naši!“

Buči bura, magla projde, –
Puca zora, tmina bježi, –
Tuga mine, radost dojde, –
Zdravo slobost – dušman leži!
Veseli se, tužna mati,
Padoše ti vrli sini,
Ko junaci, ko Hrvati,
Ljaše krvcu domovini!

Teci, Savo hitra, teci,
Nit ti, Dunaj, silu gubi,
Kud li šumiš, svijetu reci:
Da svog doma Hrvat ljubi,
Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrastje bura vije,
Dok mu mrtve grob sakrije,
Dok mu živo srce bije!

Ljudevit Gaj

(1809. – 1872.)

HORVATOV SLOGA I SJEDINJENJE

1.
Još Horvatska ni propala, dok mi živimo,
Visoko se bude stala kad ju zbudimo;
Ak je dugo tvrdo spala, jačja hoće bit,
Ak je sada vu snu mala, će se prostranit.

2.
Većkrat senja čudne senje slatke radosti,
Kada se joj kažu tenje jake mladosti;
Drugda pako magle crne nju opstiraju,
Kada sestre njoj neverne nju zapiraju.

3.
Jenput vidi županije sve ponovljene,
Stare slavne sve banije znova stvorjene;
Vidi, čuje Gorotance, Kranjce dolazit
I s Horvati neprestance tako govorit:

4.
„Hoj Hrvati, braćo mila, čujte našu reč,
Neće nas razdružit sila baš nikakva već;
Nas je negda jedna mati draga rodila,
S jednim nas je, Bog joj plati, mlekom pojila.

5.
Kako ćemo majki bolje sad zahvaliti,
Kak da bumo jedne volje se sjediniti;
Jal i nazlob njejne sine su razdružili,
Stare slavne domovine diku zrušili.

6.
Ni li skoro skradnje vreme da nju zvisimo,
Ter da stranjsko teško breme iz nas bacimo;
Stari smo i mi Horvati, nismo zabili,
Da smo vaši pravi brati zlo prebavili.“

7.
Jenput čuje svoje sine glasno pevati,
Složne glase u visine tako zdigati:
„Braća danas kolo vodi, danak svetkuje,
Horvatska se preporodi, sin se raduje.“

8.
V kolu jesu vsi Horvati stare države,
Staroj Slavi verni svati s Like, Krbave,
Kranjci, Štajer, Gorotanci i Šlavonija,
Skup Bošnjaci, Istrijanci ter Dalmacija.

9.
Vsi Horvati se rukuju i spoznavaju,
Istinski se sad kušuju, reč si davaju;
Neka znaju sveta puki njihov novi zvez,
Hvalit ćeju vnukov vnuki Slavski narod ves.

10.
Nudar, braćo, čaše z vinom sad napunite,
Zdravicu horvatskem sinom vernem napi'te;
Neka žive naša sloga, vsaki pravi Slav,
Pravi sinko roda svoga neka bude zdrav!

Dimitrija Demeter

(1811. – 1872.)

PJESMA HRVATA

Prosto zrakom ptica leti,
Prosto gorom zvijer prolazi,
A ja da se lanci speti
Dam tuđincu, da me gazi?
     Tko ne voli mrijet prije
     U tom naša krv ne bije!
Znam, da moji pradjedovi
Cijelim svijetom gospođahu,
A ja jezik da njihovi
U ropskome tajim strahu?
     Tko ne voli mrijet prije
     U tom naša krv ne bije!
Sam ću ubit mog jedinca,
Nož u srce rinut žene,
Neg da vidim od tuđinca
Pravice mi porušene.
     Tko to izvest gotov nije
     U tom naša krv ne bije!
Sam ću palit krov nad glavom,
Pripravit si grob gorući,
Neg da tuđin mojim pravom
U mojoj se bani kući.
     Tko to izvest gotov nije
     U tom naša krv ne bije!

August Šenoa

(1838. – 1881.)

BUDI SVOJ

Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!

Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mlada
Nebolike ti zlatne sanke budi,
Ko sivi soko uzvine se nada,
Al' svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi.
Da, zbilja goni s uzglavlja te meka,
U sebični te zovuć svijeta boj;
Ma što te, brate, u životu čeka:
Ti budi svoj!

Oj, budi svoj! Taj svijet ti nije pakô,
Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom;
Ni desno, lijevo da se nijesi mako,
Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom:
Koracaj bez obzira krepko, živo,
Sudbina dok ne rekne tebi: Stoj!
I pravim drži pravo, krivim krivo,
I budi svoj!

Oj, budi svoj! Ta Božji ti je zamet,
A Bog sve mrzi, što je laž i varka;
I neka ti je vazda vedra pamet,
I srce vrelo, duša čista, žarka;
Nek' ravno um i srce tvoje važu,
Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!
Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:
Da, on je svoj!

Oj, budi svoj! Al' brat ti budi braći,
I radi za svijet, al' ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al' ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena tekar lica teče pošten znoj,
I nisi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.

Oj, budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!
Pa diži čelo kao sunce čisto;
Jer kukavica tek se rđi klanja,
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.
Za sjajnim zlatom kô za Bogom gledi
Tek mićenika ropskih podli roj;
Ti gledaj, da l' duša zlata vrijedi,
Pa budi svoj!

Da, budi svoj! Pa dođe l' poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćenih se vije,
Kad čovjek račun završiti mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije;
Jer tvoje srce šapnuti će tijo:
Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!
Poštenjak, čovjek na zemlji si bio:
Ta bio svoj!

Petar Preradović

(1818. – 1872.)

RODU O JEZIKU

Die wahre Heimat ist eigentlich
    die Sprache.

W. v. Humboldt

O jeziku, rode, da ti pojem,
O jeziku, milom tvom i mojem!
   O preslatkom glasu onom,
   U kome te mile majke
   Usnivahu slatke bajke,
   Koga šaptom i romonom
   Duši ti se svijest probudi,
   Te ti spozna i uvidje,
   Da ti bolje nije nigdje
   Do na tvoje majke grudih!

Po njem te svijet poznaje živa,
Na njem ti se budućnost osniva.
   Zato uvijek k njemu teži,
   U njegovo jato hrli,
   Oko njega mi ti se grli
   I u čvrsto kolo veži,
   Pa ti ne će vremeniti
   Burni trijesi da naude;
   Po jeziku dok te bude,
   I glavom će tebe biti!

Ljubi si ga, rode, iznad svega,
U njem živi, umiri za njega!
   U njem sve si blago slaviš,
   Što ti osta od starine,
   Nemaš ljepše ni baštine
   Potomstvu si da ostaviš.
   Alem-kamen on ti budi,
   Kog da čuvaš kao oko,
   Kog da braniš kao soko,
   Komu da si vjeran svudi.

Svaka zvijezda svojim svjetlom sijeva,
Svaka ptica svojim glasom spjeva,
   Ti jezikom svojim zbori!
   Slatkim glasom materinim
   Odlikuj se među inim!
   Bog bo mili s njim te stvori,
   Njim da budeš svoj svojemu,
   Njim da srcu odolijevaš,
   Njim da plačeš i popijevaš,
   I njim da se moliš Njemu!

Tuđ tuđinu, tebi tvoj doliči,
Tuđi poštuj, a svojim se diči!
   Dičiti se možeš njime:
   Njim carevi carevahu,
   Njim kraljevi kraljevahu,
   Slavne mu je loze ime,
   Slavan puk ga svojim zove,
   I dok bude slavi vijeka,
   Bit će i on njojzi jeka
   Od vjekova u vjekove!

Od Stambula grada do Kotora,
Od Crnoga do Jadranskog mora
   Njeg'vu carstvu prostor puče.
   Tuj po gorah i dolinah
   Preko devet pokrajina
   Svud ga majke djecu uče;
   Sokolova, sokolića
   Njegovijeh gnijezdo tu je,
   Svuda tud se pjevat čuje
   Pjesan Marka Kraljevića!

Junačkijem glasom u njem poje
Junak narod uspomene svoje.
   Uz gusle se u njem ore
   Kroz sve vijeke nama doli
   Sve radosti i sve boli
   Našeg svieta – pjesni tvore
   Utrnulih naših plama,
   Osvjetlanih naših lica,
   Sva je naša povjesnica
   Velik samo zbor pjesama!

On ti svakoj tuzi i radosti,
On ti duše cijeloj nutrnosti
   Jedin pravi tumač biva.
   U njem ti se žalost topi,
   Da ti suza lice škropi,
   U njem s čuvstva radostiva
   Tvoje srce vatrom gori,
   U njem samo potpunoma
   Ljubav milog tvoga doma
   Jasno, krasno tebi zbori.

Ljub' si, rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiri za njega!
   Po njemu si sve, što jesi:
   Svoje tijelo, udo svijeta,
   Bus posebnog svoga cvijeta
   U narodâ silnoj smjesi.
   Bez njega si bez imena,
   Bez djedova, bez unukâ,
   U prošasti sjena puka,
   U buduće niti sjena!

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)