Marko Bruerević

(1770.? – 1823.)

POSLANICA PRIJATELJU

Andro, vrijeme leti silovito,
Pod muč bježi, da ga se ne čuje,
I prohodeć, rukom čudnovito
Jednom gradi, jednom razgrađuje.
Zubi su mu oštri i gvozdeni,
Te bez štete nigda ne ujeda,
Vremenu su kralji podloženi,
Niko g' većma pazi ni razgleda.

Sreća blago po svjetini dijeli,
Al ne može vrijeme darovati;
Ne kupe ga većma dvori bijeli,
Neg' Ii čoban u tužnoj pojati.
Lakom kupi u tobocu zlato,
Putnik trpa jelo u torbice,
Vrijeme nije postaviti dato
Za nevoljne svoje potrebice.

Cvijet je mladost od kratka života,
Kako ruža, ka, kad sunce grane,
Pusto sijeva preko dračna plota,
Dok omrkne, veće je nestane;
Necijenjena na zelenu struku
Uvenut će, ako k njoj diklice
Ne uzpruže za utrgnut je ruku
I naresit srcelovno lice.

Dok j' u tebi još junačka snaga
Sit se svaka dobra nauživa';
Jer ti željet poslije ne pomaga,
Kad nastane starost poluživa.
Pok si steko, pokle si na glasu,
Plod od sreće trgaj vremenito,
Nitko svijestan na zrelome klasu
Ne ostavlja nevršeno žito.

Pij junački, dokle ti se toči,
Ljubi, ljubi, dokle tako mlada
Gledaju te željno crne oči,
Dok se bani, koje ti se nada;
Ljubav nosi torbe, znaš, dvostruke:
S prednje vadi čudnovato blago,
S zadnje sije tuge, jad i muke,
Ne dijeleći, kako j' komu drago.

Pred njom mladost i ljepota leteć
Časti s ruke blagodarne grabe;
Po nesrećnu tragu muke meteć
Starci ostaju i karljive babe.
S toga žalim, što u pustoj tamnosti
Od neblage inostrane zemlje
Dni prohode od moje mladosti
Puni brige i zaludne želje.

Kako prva od proljeća dika
Ljubičica neviđena gine,
Gdje se ori među stijenam rika
Neprohodne duboke rivine.
Zalud gizda i junačko dilo,
Kad ih nemaš komu prikazati,
Zalud pjesma, kad čeljade milo
Nije ti komu lijepo zapjevati.

Negda lijepe diklice i mlade
Za mojim se srcem grabijaše,
Al zaludu, kad im se ne dade,
Jer ponosno skupo se cijenjaše.
Kamo sreće, da li vas je sada,
Gdje ga ličim na prodaju, žene,
Što biste se od mog smrtnog jada
Nasladile, gledajući mene!

Kako da je staro i zločasto,
Ne mogoh ga prodat za gotovo,
Trampio bih, ali ne znam za što
I za vetho sasvim da je novo;
Ljubi, ljubi, dokle ti se daje,
Andra, nemoj vremena gubiti,
A zavidni stari neka laje
Huleć što im već ne može biti.

Šiško Menčetić

(1457. – 1527.)

ŠTO IMA BIT OVO ŠTO NIGDA PRI NE BI?

Što ima bit ovo što nigda pri ne bi?
jeda je ko novo hotinje na nebi?
Jeda li ko rokom slovo se ispunja,
da zapad istokom sada se okrunja?
Svak teci tko želil vidit je čudesa,
gdi se 'e svit naselil pun slave s nebesa:
mimo sad od truda slobote mladosti,
ovo j' cvit i ruda od svake radosti,
u kojoj progleda' što nigda nis vil,
ter na se već ne da' zlo' volji, da ni cvil.
Neka ti bde ini i blago riju van,
a meni prosini ovaki vazda dan;
druzim um taj velji i znanje i misal
ki znaju Bog je li što će bit upisal.
Ovo je sva gizda, ovo je što poju –
pod nebom od zvizda najlipšu gospoju.

Slavko Mihalić

(1928. – 2007.)

GRAĐANIN DRUGOGA REDA

Pomirio se s vječnošću,
i možda mu je samo zato
precrtano ime u svim popisima
ravnopravnih.

On noću
zapaljenih očiju
govori o praizvorima
s druge strane oceana svemira,
i možda samo zato
za njega nema mjesta
u dvoranama zemaljskog slavlja.

Uvijek pred zaključanim vratima
on pomalo zaboravlja ljudski govor,
a i što reći onima
koji su mudrost zamijenilil vlašću,
ljubav nasiljem.

Raduju mu se ptice
i cvijeće u polju,
jednako kao što ga pozdravljaju zvijezde.
Tu je njegov dom: nigdje i svuda.
I možda će zbilja
jednom biti vodič
mrtvim vladarima svijeta;
sustezljiv i nasmijan
pokazivat će im njihova mjesta
u zasluženoj prolaznosti.

Ivan Bunić Vučić

(1591./1592. – 1658.)

ŽIVOT SLIKOVAN PLAVI
U VALIMA MORSKIJEM

Slaba plav od moga života, Bože moj,
sred mora strašnoga, u noći primrkloj,
brodi se sred zime sinjome pučinom
najgore u brime s oblačnom godinom,
u sili vjetara, s gorami od vala,
brez brzijeh jedara i dobrijeh vesala;
put neba je uzmeće val morski i more
zadržat je er neće, aliti ne more;
drugi je val obori k pakljenom ponoru
i grob joj otvori more istom u moru.
Kô da se sahrani, kô da ne pogine
ako ju ne brani s nebeske visine?
Ti vjetre ukroti, tihoću učini
po tvojoj dobroti, Bože moj jedini!

Janko Bubalo

(1913. – 1997.)

SUOČENJE

Ako te upitaju: zašto si takav,
zašto se ne bojiš prošlosti svoje,
pokaži im svoje lice
prapročišćeno
u rosi zvijezda.
Pokaži im dlanove, pokaži stopala,
tvoja golotinja
začet će poštovanje u srcu
i onih koji se boje tvoje čistoće!

Jer, naučili smo: izvor je najljepši
kad se za njega ne zna,
dok nitko ne oskvrni njegovog duha.
Zato, vjetrovi, neka vam je jasno:
ja sam se pronašao
i čas se sprema, kad
više nitko ne može učiniti da me nema.

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)