Hanibal Lucić

(1485. – 1553.)

OD BOŽIĆNE NOĆI

O čuda velika, človikom porodi
Bog se za človika, koji mu ne zgodi;

o hoti teplinu, zimu, glad i žaju,
i svaku vašćinu trpiti za naju.

O da bi mi moći počitat tebe sad,
noći, slavna noći, koliko jesam rad!

Pri tvojoj svitlini cinil bih da blidi
sunce, ko dan čini, neka ti zavidi;

cinil bih, onakom da sivaš i sada
svitlostju i zrakom, kakono onada,

kad Bogu daše dar tri kralji istočni,
na tvoju malu har, Irude brezočni,

Irude priljuti, Irude nečisti,
pse djavlom naduti, pače djavle isti;

koji krv toliku bezgrišnih ditića proli,
kim u mliku samo biše pića,

mneć, tako da ti se utajat ne će moć
Kralj, koji rodi se noćašnju ovu noć.

Vladimir Nazor

(1876. – 1949.)

BOŽIĆ

Koliko puta ti se za me rodio,
o malo d'jete Isuse!
... Al zv'jezda k tebi mene nije vodila.
I ja sam tebe tražio
Po vrtovima, štono sam ih sadio
Uz svoje r'jeke proljetne.
U zlatnom dvoru, štono sam ga gradio
Na vrhu gore jesenje.
A kada vidjeh da se rađaš samo
Sred tamne mrzle ponoći
U špiljama i stajama,
I ja sam za te takav konak spremio
Na mome polju zimskome.
Al u noć onu najdužu
Po mojoj stazi šetali su vihori.
Po mojoj njivi valjali se smetovi.
I vukovi su sjedili
Na pragu moje pećine.
Koliko puta ti se za me rodio,
O malo d'jete Isuse!
.... Al nisam znao da, sin sunčev, silaziš
U tamnu jezgru zemljinu
Da u njoj rasteš, da je griješ, oživiš,
Dok jednog dana iz svih pora njezinih
Ne izbiješ u liku prvih pupaka
Na lozi, prvih listića
Na smokvi, prvih mirisa
Nad svježom vodom proljetnom.
I prvih slatkih kucaja
Mog srca, i svih nemira,
Što nosim ih u žilama,
U rosne dane aprilske.
... Ja nisam dosad znao
Da Isus, malo d'jete,
Sveđ rađao se i sveđ će se rađati
Sred moje noći najduže
U t'jesnoj crnoj izbici
Što na dnu duše nosim je i zatvaram
Pred mjesečevim tracima.
Pred žamorima ljudskijem,
Pa stoji, tiha, šutljiva,
U biću mom najtajnijem.
Al noćas, ja te osjećam u sebi.
O malo d'jete Isuse!
... Na dvoru noć je najcrnja.
I smetovi se valjaju
Po mojoj stazi. Vihori
Po mojoj njivi šetaju se. Vuci
Pred mojim pragom sjedaju.
... Al na dnu moje duše
U onoj tihoj izbici
Što zatvorena stoji
Pred mjesečevim tracima.
Pred žamorima ljudskijem.
Maleno svjetlo sja;
I ulaze tri sjene,
Tri stara gorda putnika
Što čitav sv'jet su obašla:
Car mojih sanja proljetnih,
Kralj mojih ljetnih zanosa,
Knez tuga mojih jesenjih:
I prostr'jevši na tlo
Najljepše svoje darove.
Na koljena se spuštaju,
I ko tri gipka jablana
Pred onim sitnim što se netom rodilo,
Do zemlje se prigibaju.
I prvi put se sva nutrina sja
Mog krutog bića zimskoga.
O iskro Sunca Vječnoga.
O malo dijete lsuse!

Mihovil Nikolić

(1878. – 1951.)

KRAJ BOŽIĆNOG DRVETA

Dršću svjetla i kerubi vaselenom badnje noći,
Jerbo ima kralj kraljeva tužnom svijetu opet doći.
Čekaju ga sjajni dvori i kolibe raskidane,
Teška suza, sretan osmijeh i božićnje svijetle grane...

A ja mislim... kroz vjekove vruća moja misô leti,
Gledam zvijezdu repaticu, gdjeno sjajnim svjetlom svijeti
I gdje noći u tišini do tri sveta kralja vodi,
Tamo k onom malom gradu, gdje se Bog i čovjek rodi.

Drhtala su sjajna svjetla ponad one štale male
I zvijezde su na vedrini u veselom sjaju sjale,
A On tek se osmjehivo na gavana i sirotu
Ljubeći ih kao onda, kad je stupô na Golgotu –

Dršću svjetla i kerubi vaselenom badnje noći,
Božićnih zvonova zrakom božanska se glazba toči;
Ore pjesmom sjajni dvori i kolibe raskidane
I dolazak Isukrstov pozdravljaju svijetle grane...

A ja stupam k rodu svomu: dušmani ga u noć stisli,
I leden je i potišten: nit osjeća niti misli,
Odjeća mu sjajna nekoć visi na njem razderana,
A u ruci osušena božićnjica drhće grana –

I htio sam da ju palim, da joj svjetla sjajem sinu,
Ali dušman davno sa nje svijeće i sve dare skinu,
A narodu mome opet crn je tako Božić bio
I u tami i u noći on je gorke suze lio...

Drhtala su sjajna svjetla i kerubi badnjom noći
Jer je imô kralj kraljeva tužnom svijetu opet doći,
Onaj, štono i mom rodu u osmijehu i u krvi
Reče: Tko je ovdje zadnji – preda mnom će biti prvi.

(1897.)

Andrija Ilić

(1917. – 2002.)

BOŽIĆNI POZDRAVI HRVATSKOJ

Srebrnom koprenom božićne radosti
ogrni, Gospodine Novorođeni,
Hrvatsku moju, zemlju žalosti.

Već davno su radosti otplovile
s njenih bezgrješnih bijelih žala
i teške su je tuge i more ovile.

lako su joj boli dublje od jadranskih dubina
vjera joj je u Tebe, Gospodine, čvršća
od surih velebitskih hridina.

U svetoj noći cijela će se Hrvatska spremiti
na dolazak Tvoj, Novorođeni Kralju,
i boli će joj u svetoj radosti zanijemiti.

Sve će moliti lađe u lukama
galebovi na slikama, orlovi u planinama
i suze matera na sklopljenim rukama.

Kad ove noći siđeš s nebeske visine
izruči joj, Isuse, pozdrave vruće
prognanog sina iz tuđine.

(1988.)

Ante Sekulić

(1920. – 2016.)

BOŽIĆ 1993.

U prosinačkoj noći
navještaj blagdanske radosti.
Šutljiva bjelina. I svetost mira.
Svugdje:
na morima, u gorama,
na ledinama i ravnicama.

I u nas.
Treći ratni Božić.
Naš:
bjelina poškropljena mučeničkom krvlju,
drhtavo svjetlo upaljeno u samoćama.
U tami našoj, hrvatskoj. U nama.

A nekoć je Djetić dolazio k nama
nezvan ali očekivan,
neznan ali svima sličan.
Bezimen ali rođen
u betlehemskoj noći nekoć.
Uskratili su mu prvi ležaj,
prvi ležaj i počinak. Nekoć.
Zato nam je večeras bliži. Draži:
progonstvima nas je uputio
prijateljima koje nismo znali,
darovao nam je ležaje u domovima
koji nisu naši.
Približio nam je daljine,
smanjio razmake,
pobratio strance.

Prepoznali smo Te noćas, Maleni,
i nitko nam nije tuđ i stranac
i nijedna nam vrata u tvome imenu
nisu zatvorena.

(KRIST u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije; izabrao i priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.)