Blanka Dovjak-Matković

(1920. – 1993.)

VRNI SE KČERKA

Vrni se, kčerka, pod staru strehu,
obesi barjak horvackih farbih!
Bumo, draga, čuvale pocek
od bantuvajna grdih barabih.

Vrni se, kčerka, ze strajnskoga sveta,
Domovina zove, žmehki su dnevi.
Vu naše šenici naša krv curi.
Na Horvacku kričiju puščane cevi.

Vrni se doma kak ftica selica,
Vrni se, dete, kak verna čelica.
Bumo skupa Bogeka prosile,

Bumo skupa barjake nosile.
Bumo skupa v doba nesrečno.
Ne bu, ne bu trajalo večno.

Nikola Milićević

(1922. – 1999.)

NAJSVETIJA ŽRTVA

Pritisnuti dušmanskom najezdom
odjednom postadosmo svjesni:
jedno je domovina u suncu i tišini,
a drugo u krvi i smrti,
jedno je kad joj poklanjamo radost,
a drugo kad za nju dajemo život.
Ova druga mnogo je teža i dublja.
Ona urasta u nas i mi
urastamo u nju svim svojim korijenjem,
svakom kapi svoga znoja,
svakom suzom i svakim
drhtajem svojih ruku i svog srca.
Ona ostaje tako u nama i s nama
kroz dane i stoljeća,
ostaje kao ono što je našom krvlju
zapečaćeno
i našim životom označeno,
ostaje kao posvećeni oltar
na kojem je, jednom, u zlo doba,
zapaljena najsvetija žrtva,
i jer je takva, ona nikada
neće ugasnuti, i njen dim će
kroz vjekove kazivati
da smo krvlju do svetosti uzdigli
lice svoje neuništive domovine.

Nikola Martić

(1938. – 2013.)

GRM DIVLJIH RUŽA

Pogledaj grm divljih ruža, sine,
prije negoli pođeš na vojnu.
          Krv koja se proli
majčinska je primila zemlja,
ona noću svijetli u stablima
kazuje dalekim zvijezdama
          o čednim glasovima jutra,
          o čednim glasovima večeri.
Još jednom pogledaj grm divljih ruža, sine,
prije negoli pođeš na vojnu,
   na tako dalek put.

Sergio Zupičić

(1934.)

VUKOVAR

Sutra
više neću imati koga voljeti
samo ću tijela oplakivati
položena u zemlju
koju će moje suze
nastojati omekšati
Sutra
više neću imati suza
za plakanje
uvenut će
i vlati trave
Ostat će križevi za ljubljenje
samo s jednim imenom:
Sin Hrvatske

Dražen Katunarić

(1954.)

PRIJE ZORE

Sloboda iskrsne pred zoru
na puteljku, sama
kao košuta
a onda dolazi šum… prasak… daždi plamen
s neba, oganj plane iz stijene, zapali se nebo
kao da vojuju zvijezde.
Snoviđenje nije.
Dan se ne da opipati, vedriti,
prolazi dan kao ljuta zmija na putu,
utiskuju se zubi zvjerinji.
Krvnici mutnih očiju od vina
neošišanih okrajaka brade
plameni štipavci
stršljeni prokleti,
grabežljivci razdvojenih papaka
u šumi veprovoj
blaguju našu krv
sijeku potiljke, otvaraju nam utrobe
lapću jezikom i oblizuju se;
zalajao je opet crni pas
daleki pas s dalekim lavežom
topova i haubica, gromki poklik hijene
od koje se zaljulja zemlja
i jež na dnu mora čuje jauk propasti
Dušo, ti koja vidiš sve odjednom, i zemlju, i plač,
i sjenu, i pepeo, i dim, i ništa
smrskane svetinje i pale zvonike
gazi čvrsto
Dušo, ti koja čuješ sve pucnje i hropce,
sve krike odjednom
što iskaču iz nevina janjca
suhe cvrčke na stepenicama
ugasle glasove ispod ruševina kamenjara
podari tračak milosti
želim stanovati ispod napukla zvona
i samo micati usnama
zarekoh se na pokoru
blagoslovi dušo naše noge vrletne
pune otisaka, rasječene i krvave
da nose ljubav uzduž i poprijeko
da nas nose k istom puteljku,
pred zoru, košuti samoj
ususret

(U OVOM STRAŠNOM ČASU, Antologija suvremene hrvatske ratne lirike, priredili: Ivo Sanader i Ante Stamać, Školska knjiga, Zagreb, 1994.)