Ivan Svetić

(1921. – 2005.)

NAŠA HRVATSKA

Naša je Hrvatska
ko Feniks – ptica
iz priče:
iz razorenih gradova
i spaljenih sela,
iz ognja i pepela
ponovo niče.

Ljubav joj naša
vjerna,
žarka i neizmjerna,
čudesnu snagu daje
da hrabro traje.

I tako već biva od
iskona,
od davnina:
uvijek je živa,
ponosna,
nesalomljiva.

A zvijezde sudbine
nad njom trepere
i mudro vele:
ova će drevna zemlja
u miru sunčanih dana
cvjetati srećom
još mnoge vjekove.

Marijana Rukavina-Jerkić

(1952.)

DOM

Hrvatska!
Zemljo sanjanog dativa
krvavi rujan povijest ti piše
bolne rane obasipaju te cijelu
i pod težinom užasa sagibaš se
i ponireš u sebe samu
i znam iz tog ćeš bremena
roditi samu sebe
Tvoji dječaci
s limenkama coca-cole
bez žaljenja odlaze
u navještenu vječnost
Sinovi i očevi
unuci i djedovi
stvaraju domovinu
U zasjedi nekadašnji prijatelj čeka
oči nam uglavnom na razdaljini puškometa
bdijem
i opet ti pjevamo
najiskrenije ljubavne pjesme
sad odane izljeve vlastite limfe
Zavještali smo ti svoje glasove,
svoje riječi, svoja slova
svoje oči i prirodno, svoja tijela
I dok samo pred barbarima
zanjiše se neuhvatljiva
amplituda tvojih gradova
Molimo te ne izdaj nikada
naša mlada srca
uznosite glave, nježne želuce
našu genealogiju

Luko Paljetak

(1943.)

DUBRAVKA
A. D. 1991.

Dubravka, vilo najljepša u gori,
Grdan je pó te došao pun zloće
i da ti draži bude, silom hoće,
od Miljenka što za čast tvoju bori

u Dubravi se; tu gdje čisti dvori
tvoji su, crni satiri sad noće
pod noge gazeć ono slatko voće
što nam ga dar višnja milost stvori.

Ali već silni kip se boga Lera
prijeteći trese u božànskom gnjevu
i dah mu jaki, kao vjetar pljevu

na sve ih strane razgoni i tjera,
s Grdanom, s tvog neòkaljanog praga,
i već se čuje: O lijepa, o draga...!

Vladimir Pavlović

(1935. – 1996.)

ECCE HOMO

Evo čovjeka koji odlazi niza strminu:
          na nebeskom zaslonu
          njegov je usud ispisan. Na hrvatskim štakama
pomiče se sve što ima.
On je okljaštren cedar sa skramom na ranama.
On je rastrošan rapsod koji ima o čemu bugáriti.
          On Kroaciju podiže u nebesa.
          Njemu se sledila žalost na ustima.
Treperava tugaljiva zanosna aritmična ljubav je njegova.
          Ona je jednostavno svjetlost što mu po tragu gori.
          Ecce homo!
          On je moj brat!
          Njegova duša u mojoj kući spava.
          On je božanski dvojnik s prozirnim licem martira.
          On je izmučeni Krist od kositra.
Njemu su čavlima, njemu su sulicama, njemu su mržnjom
          probadali rebra.
          Ecce homo koji pjeva!
          Ecce homo koji očajava!
          Kojemu oko duše oblijeću pričimbe.
On vidi Vukovar čist zelen svet. On vidi zvonike,
          kuša vitičast zvuk. On jednostavno plače:
          što ću kad jednom svane?
Ecce homo koji nije ljubio osim tebe, zemljo, čistom
          ljubavi. Bila su puna usta njezine krvi.
          Potom se zaputio u plavet: tamo je gorjela
treperava duga.
          Mare nostrum! Mare Croatorum s nostalgičnom sumaglicom na
trepavici! Oh, Narenta! Oh, zlooki Narentini, rogoz obrasta sve!
Divlje pleme zator snuje, vene lijer.
           Suha pustoš žedna zjapi u meni.
           Evo ide čovjek, pronosi rane!
           Evo ga na vratima!
           Ecce homo koji je neko vrijeme spavao među zvijezdama.
           Gdje mu je sada san!
           Kamo su pale ljestve kojima se uspinjao
na grimizna nebesa?
           Ljupki krici, anđele, padali su po tebi,
po rasanjenim vedutama.
           Blues se podiže u nebesa, kriči metvica.
Eterične duše hrvatskih mrtvih vojnika
          u edenskom su sjaju.
          Zvonici padaju dolje: kroki na mjesečini,
opskurne grafike ostaju.
          Bože, koliko straha iz njih isijava!

          Ecce homo koji hoda još!
          Drugi su pospali.
          U rujnoj smrti ljuljaju se.
          Zvona su rekla sve.

Igor Zidić

(1939.)

VJEČNA HRVATSKA

Iz kuća
spaljenih
diže se
nova kuća
Domovine

(MILA SI NAM TI JEDINA..., Hrvatsko rodoljubno pjesništvo od Bašćanske ploče do danas, sastavili J. Bratulić, V. Brešić, S. Damjanović i B. Petrač; Alfa, Zagreb, 1998.)