Nikola Kokotović

(1859. – 1917.)

DOMOVINI

Domovino, slatki mi spomene,
domovino, kruno sreće moje,
domovino, raju moje zene!
Daj da ime sad spomenem tvoje!

Kad ga zbori tkogod ukraj mene
anđeo Božji, mislim, pjesmu poje,
kad ga zborim... Bože, u te trene
oko mene sve se slasti roje.

Riječ „Hrvatska“ grudi mi potrese,
na tu riječ me svaka tuga mine,
oko plane, duša se uznese.

Kada kliknem: Oj Hrvatsko mila!
nebo cijelo pred dušom mi sine,
u raj viša ponese me sila!

Roko Branislav Klaić

(1881. – 1960.?)

VOLIM SVOJU ZEMLJU KRASNU

Volim svoju zemlju krasnu,
jer ju kruži sinje more,
jer ju resi šarno cvijeće,
jer ju kite zelen-gore.

Volim svoju zemlju krasnu,
njom potječu hladne vode,
u njoj niču nježne pjesme,
i po šumi, polju brode.

Volim svoju zemlju krasnu,
jer je majka hrabrih četa,
jer je bila branilica
zapadnoga cijelog svijeta.

Volim svoju zemlju krasnu,
jerbo joj je majka Slava,
jer ju kite divne boje
tri: crvena, bijela, plava.

Volim svoju zemlju krasnu,
jer je majka Zrinovića,
Jurišića, Frankopana
i još drugih sokolića.

Volim svoju zemlju krasnu,
jer je krasna kao vila,
volim svoju zemlju krasnu,
jerbo me je porodila.

Josip Gujaš Džuretin

(1936. – 1976.)

AKORDI O HRVATSKOJ

I.
Hrvatska
Odavno je samo riječ
– kažu
Ima i takovih
koji joj pogrebni vijenac
slažu
Ali ja znam
da će nam ona
i ovako blijeda
po cijelom svijetu
razastrta
oko svoje jezgre
još dugim vjekovima
živjeti
kao Hrvatska

Mario Nardelli

(1927. – 1993.)

NOCTURNO

Upaljeni lukjernari silaze sa svojih postolja
i u beskrajnoj procesiji kreću Gradom
praćeni podivljalim ritmom kanonade ludila.

Svijeće u kućama bude sjene predaka,
i ne razlikujući naše profile od njihovih,
uporno tvrde da smo jedno.

I zaista, u ovoj noći patnje
kad se smrt i život dodiruju,
bliži su nam nego ikada.

U ovom trenu bez vremena
kad im portreti ponavljaju naše grimase,
a ogledala odbijaju odraziti naš lik,
bliži smo im nego ikada.

I dok se tama, izbodena bodežima lukjernara,
polako povlači pred purpurnim navještenjem dana,
i dok jedna ruka upisuje novi datum
u ratni dnevnik Dubrovnika,
bliži ste nam nego ikada.

Posljednja svijeća dogorijeva.
Sjene se smiruju i nestaju.
Ugašeni lukjernari
uzlaze na svoja postolja.

Anđelko Vuletić

(1933. – 2021.)

TA STIJENA, KOJOJ JE IME DOMOVINA

Ta zemlja koja me drži, ta
stijena na kojoj stojim, i kojoj je ime
domovina,
– sad ne znam na kojoj je strani
svijeta.
Rijeke i planine, i oblaci povrh moje glave,
i sunce ponad kolijevke
– otišli su istim onim pravcem
kojim je nestala i domovina. Jer, tlo
na kojem sad obitavam
– poboden u zemlju kao koplje koje se gasi –
nije šire od moja dva krvava stopala,
a granate što su izrovale
zemlju
opominju – da su to sad te četiri strane
svijeta, i granica jedine
domovine
koja mi je ostala,
i da nema drugog puta, niti drugog zavičaja,
osim gore, u
nebo,
ili dolje, u zemlju.
Prvu i posljednju,

domovinu.

(MILA SI NAM TI JEDINA..., Hrvatsko rodoljubno pjesništvo od Bašćanske ploče do danas, sastavili J. Bratulić, V. Brešić, S. Damjanović i B. Petrač; Alfa, Zagreb, 1998.)