Ljerka Car-Matutinović

(1931.)

      DOME MOJ

                 Dome moj
              Ljepoto u meni
           od prve slatke riječi
      koju nespretno izgovorih
           i nesigurnih koraka
        po Tvojoj strpljivoj grudi

    S teretom u duši i gnjevom
uspravljene glave srca uzdrhtala
                ŽELIM TE
       na moru i planinama
     dišem Tvojim disanjem
       strepeći za Tvoj san

 Kad ćeš se dome moj hrvatski
   uzdići na vrh najviše planine
           obasjan Svjetlom
        NEDODIRLJIV I SVOJ

Tomislav Matijević

(1950.)

ZOV DOMOVINE

Pruži mi ruke sa plavih brda,
nejasna, nježna, velika moja...
Vrati mi ljubav ti ponosna, tvrda
ognjena zemljo, svjetlija od boja...

Svako ti srce gdje je tiran stao
natopila suza, krv je i bol...
I gdje je tuko, ubijo i klao,
svugdje si novu stvorila dol...

Volim te, čuješ li, volim te cijelu,
i kad si zimi bjelja no pjena,
volim te, majko, kad si na sijelu
i kad si u proljetne noći snena...

Bistra si, plava, najdraža moja,
ko jezero tiho nebo posrebreno...
Mekša od njiva ta postelja tvoja
primit će i moje lice izmučeno...

Ja znam: jednom neće me biti
i lik će mi treptat samo u pjesmi.
Tvoje će grudi tijelo mi kriti,
u najljepšoj tvojoj žuborit ću česmi...

Ne budi se, draga, na smrtnikov stih.
Vječnost tvoju remetiti neću...
Odviše prolazan sam i tih
da bi ti sudbinu dijelio veću...

I poslije mene šumit će more,
padati sunce u tvoje krilo...
I nikada neće naslutiti zore
da pjesnika nekog ovdje je bilo...

Da te je ljubila nekada duša,
topla i nujna, velika i snena,
da često tvoj zov u sumračje slušah
kad si me zvala kao draga žena.

Danilo Medić

(1844. – 1879.)

VELEBITU

Velebite, vilovito stijenje,
ljubim tvoje mirisavo smilje,
tvojih dragâ raznocvjetno bilje,
i vrleti oholo kamenje,
vite jele nakićene grane,
i Krbave krilonoge Vrane.

Braću moju na glasu junake
skerlet-plašte i oružje sjajno,
bojna polja, pradjedovske rake,
tvoje zvijezde, tvoje nebo bajno,
tvoga sunca blagotvorne zrake,
tvoje vjetre i tvoje oblake.

Ljubim tvoje visoke timore,
Svetičeva nepresušne mlaze
i Udbine krvave zalaze,
tijesna ždrijela, neprestupne gore
i mrkoga u urvini vuka
i druga mu, hrvatskog hajduka.

Velebite, pradjedovski stane,
zemni raju, vrelo mojih želja
i uzroče plača i veselja;
srca moga otvorene rane,
ljubim tvoja koljena i skute
tvojih stazâ vratolomne pute.

Ljubim tvoje čudotvorne vile,
djece tvoje vojinstvene šale,
rodne Like plahovite vale,
stare dube, jablane i tile;
strme klance, neprohodne šibe
i po njima vesele kolibe.

Velebite, care naših gorâ,
ti si Olimp, ali grčki n'jesi,
jer u tebi ne stanuju bijesi;
ti si dika Jadranskoga mora
i prastaro sjedište Hrvata,
Pjesma ova neka ti je plata!

Ivan Zuccon

(1868. – 1928.)

KRASNA ZEMLJO, ISTRO MILA

Krasna zemljo, Istro mila,
dome roda hrvatskog.
Svud se ori pjesan vila,
s Učke tja do mora tog.

Glas se čuje oko Raše
čuje Mirna, Draga, Lim.
Sve se diže što je naše,
za rod gori srcem svim.

Slava tebi Pazin grade
koj' nam čuvaš rodni kraj.
Divne li ste oj, Livade,
nek vas mine tuđi sjaj.

Sva se Istra širom budi,
Pula, Buzet, Lošinj, Cres.
Svud pomažu dobri ljudi
nauk žari kano krijes.

Mirko Hunjadi

(1942. – 2017.)

OVA JEDINA ZEMLJA

Ovu zemlju ne treba opisivati.
Ona je zemlja na zemlji
kao svaka zemlja na kugli zemaljskoj.

Ovoj zemlji ne treba tepati
kao djetetu u kolijevci
ili laskati ili hvaliti
njene ljepote na pohodu.

Ova zemlja ima svoju zemlju
i svoje rijeke i svoje dimnjake
i dimnjaci svoje rode
i šume svoje vjetrove.

Na zemlji ove zemlje
(ove jedine zemlje)
rađale su se države
i propadala carstva

(MILA SI NAM TI JEDINA..., Hrvatsko rodoljubno pjesništvo od Bašćanske ploče do danas, sastavili J. Bratulić, V. Brešić, S. Damjanović i B. Petrač; Alfa, Zagreb, 1998.)