Božidar Prosenjak

(1948.)

PORUKA HRVATSKIM SINOVIMA I KĆERIMA

Ako vam je težak stijeg čestitosti
utaknite ga u zemlju
gdje počivaju naše kosti.
Mi ćemo ga držati
                           Vaši pradjedovi

Mihovil Nikolić

(1878. – 1951.)

LISINSKI

Pred povijesti knjigu genij roda stao
krilat, lijep i silan... I otvara stranu,
na kojoj se blista osamljeno ime
kao alem-kamen u punome danu.
A pred svetu knjigu, čuvaricu doma,
navro ljudstva talas, pa gleda i sluša
dok s lepeta zlatnih genijevih krila
ko njegova rodu da se smiješi duša...
I govori genij uzdignutim glasom:
- „Ko kerub je došo u narodnom mraku,
na noćnom je nebu zapaljivo zvijezde,
rastjeravo s njega tužnu naoblaku.
U borbi za jezik i rođeno ime
kidala se duša s njegovih usana.
Dao nam je silne glasove svog srca
čekajući osvit narodnoga dana.
O, ti moćna pjesmo! Ko val teških vóda
taknu svojim dahom o obalu snenu,
i stresla se zemlja, a probuđen narod
s očiju je kido i maglu i mrenu...
Danas čitav dom za tvoju snagu znade,
narodni se stijeg pred tvojim glasom klanja,
a njegovo ime u plamenu slave,
kud Hrváta ima, živi i odzvanja!“

I zamuknu genij, zlatna krila spusti,
pa ko maštom dragu sliku da nam čara:
u ružičnoj magli, sva prosjana suncem
čarobna se rodu budućnost otvara.
Kroz slobodna polja teku brze rijeke
i slobodnim zrakom sretna ptica leti,
dok nad divnim domom, rajem ove zemlje,
sa slobodnih visa sunce opet svijeti...

I uzdahnu genij. U uzdahu teškom
ko prošlosti roda da se tuga čula,
a u knjizi svetoj, punoj stare slave,
zadrhtaše srca davno utrnula.
I njegovo ime na najljepšoj strani
ko da je od sunca zasinulo jače –
pred čarobnom slikom žuđene slobode
cijelog roda prošlost sva od milja plače.
A pred svetu knjigu, čuvaricu doma,
navro ljudstva talas, pa gleda i sluša,
dok s lepeta zlatnih genijevih krila
ko njegova rodu da se smiješi duša.
I radosna pjesma svemirom se čuje,
kao da ju slave raznose talasi,
a narod ju pozna i od sreće dršće –
njegovi su zvuci, njegovi su glasi!

I uminu slika... Pred povijesti knjigu
genij opet stao, pa gleda i sluša,
a njegovu pjesmu poletom božanskim
čitav narod pjeva kao jedna duša.
O, ti moćna pjesmo! Ko val teških voda
taknu jednoć snažna o obalu snenu,
i stresla se zemlja, a probuđen narod
s očiju je kido i maglu i mrenu –
danas čitav dom za tvoju snagu znade,
narodni se stijeg pred tvojim glasom klanja,
dok njegovo ime u plamenu slave
kud Hrvátã ima, živi i odzvanja!...

Juraj Kapić

(1861. – 1925.)

JA SAM HRVAT!

Kad me moja majka rodi
i na svoje primi krilo,
hrvatski mi progovori:
dijete moje, slatko milo!

Kad me na krst odnesoše
i poliše vodom svetom,
hrvatski me obećaše
Isukrstu razapetom.

Kad sam, mališ, s drugovima
provodio igre, šale,
hrvatski su usne naše
šaputale, rominjale...

Kad su moja mala usta
prvog puta prozborila,
milozvučna, slatka riječ
hrvatska je prva bila.

Kad me majka učit poče
moliti se Višnjem Bogu,
molitvu mi kazivala
u jeziku hrvatskomu.

Sada, kad sam odrastao,
kuda idem i što tvorim,
s jezikom se ja hrvatskim
ponosim i vazda zborim.

Ja sam Hrvat dušom tijelom,
hrvatska me rodi mati;
hrvatsko će naše ime
dovijeka se spominjati!

Franjo Ciraki

(1847.– 1912.)

RODOLJUPKE

Domovino krasna,
divnih krasotica,
budi vazda jasna
i vesela lica!

Eto krasne tvoje
milovidne kćeri
jake su nam srcem
na hrvatskoj vjeri.

Ponose se eto
svoga jata perjem
više no tuđinke
zlatom i biserjem.

Čuj, gdje zbore samo
materinjim glasom,
a trobojnim, gledaj,
pašu nam se pasom.

Ljube čast, poštenje,
i nauku svaku,
poslu privikoše
i tešku i laku.

Uz dušice takve
dično je vjekovat
i budućnost ljepšu
lako nam je snovat.

Domovino krasna,
vesela nam budi,
uz krasne će duše
osvijestit se ljudi!

Tomislav Domović

(1964.)

OTISNUĆE HRVATSKE

Ovo je brod što svakog časa može potonuti
sklopiti jedra
kao šišmiš krila u gustoj ljetnoj tami.

Ovo je brod koji neće potonuti
zapisano je u zvijezdama
ovo je čvrst brod

ni jedno more nije dovoljno široko
za njegov gaz
dubok kao srce kojim upravlja
savršenim kormilom od naše ljubavi
ni jedna luka nije dovoljno topla
za njegove umorne mornare
ako zaželi skupljati kokosove orahe
ako zaželi
procurit će mlijeko niz obraz zemlje

(MILA SI NAM TI JEDINA..., Hrvatsko rodoljubno pjesništvo od Bašćanske ploče do danas, sastavili J. Bratulić, V. Brešić, S. Damjanović i B. Petrač; Alfa, Zagreb, 1998.)