Ivo Grohovac

(1875. – 1914.)

NEMA DANA...

Nikad nema, da ne plačem, dana,
nikad dana nema, da ne pjevam,
nema dana, kad ne boli rana,
i kad suze od bola ne lijevam.

Nema dana, da te se ne sjetim,
krasna moja domovino mila;
nema dana, kad duhom ne letim
iz tuđine usred tvoga krila.

Nema dana da ne molim Boga,
domovino, za slobodu tvoju,
nema dana, a da rada svoga
ne posvetim ja za sreću tvoju.

Nema dana da ne hvalim Bogu,
što sam dijete hrvatskoga roda,
nema dana, gdje nać mira mogu,
dok tom rodu ne svane sloboda!

Junije Palmotić

(1607. – 1657.)

KOLIKO JE SVAK DRŽAN MJESTU RODNOMU

Veliko je dugovanje,
          da se veće ne nahodi,
          svaki čovjek kijem držan je
          gradu i mjestu gdje se rodi.
I ako se se častit ima
          ćaćko, majka, braća mila,
          veću prosi čas nad svima
          zemlja ka 'e nas othranila.
Ona 'e prva nam za Bogom
          majka općena ku na sviti
          i po pravdi i s razlogom
          držani smo svi ljubiti.
Njoj na službu dat imamo
          razložite u potrebe
          sve, što dobra uživamo,
          blago, imanje, sami sebe.
Njom dihamo, njom živemo,
          nje čas naša 'e čas izbrana,
          nju Bog hoće da bljudemo
          pored s bićem naših glava,
poček istu svoju glavu
           ne ima štedjet da izgubi
           za rođenu svu državu
           čas neumrlu ko god ljubi.
Zaludu je blago svoje
           od protiva htjet čuvati,
           a za općene svijeh pokoje
           malo marit i hajati.
Ko je željan dobra svoga,
           čuvaj dobro od općine,
           er s porazom općenoga
           dobra, i svoje dobro gine!
Da koristi nije općene,
            kom nas rodni grad jedini,
            bili bismo male od scijene
            i kao zvijeri u planini.
Tijem onoga čas dostoji
           po sve vijeke bit spjevana
           s bojnom rukom ko nastoji
          čas braniti rodnijeh strana,
paček višnjijem bogovima
          priličan se može rijeti,
          tko srcima viteškima
          gre za rodno mjesto umrijeti,
er je vele bolja odluka
          za slobodu rnnozijeh pasti
          neg robovat s mnogo puka
          pod zlijem jarmom teške vlasti.

držan, dužan, ne nahodi, ne nalazi, općena, zajednička, bljudemo, čuvamo, male od scijene, male vrijednosti, malog ugleda

Ivan Kazimir Ostojić

(1863. – 1945.)

MATERINSKOM JEZIKU

Bogat li si, jeziče moj mili,
miloga mi, ubogoga roda,
dar najljepši, najskuplje mi blago,
što mi ikad Svemožni ga poda:
zahvalan ti klanjam se i divim,
tobom mislim, osjećam i živim.

Učitelj si bio meni prvi,
mio drug mi od malenih nogu;
žića ne znam pojmiti bez tebe,
niti sanjat bez tebe ne mogu —
blag me čuvar pratiš danju, noći,
uvijek vjeran, vijek mi u pomoći.

Mile su mi one divne riječi,
kojim majka počela me zvati,
kako li je ugodno i slatko
tepati mi bilo: „Mati, mati!“
Kako bjehu puni svakog čara
prvi glasi ljubavnoga žara!

Sve mi tuge, radosti i čežnje,
sve mi usko skopčano je s tobom,
poput sjajne povlačiš se niti
med kolijevkom mojom i med grobom:
ti me prvi pozdravi zacijelo,
smrtno ćeš mi pjevati opijelo.

Sve što jesam, po tebi sam samo,
s tebe valjda ostat će mi traga,
u tebi mi bogatstvo i ponos,
moja slava, utjeha i snaga;
mnogi boj sam s tobom za te bio,
harfe žice s tobom poljubio.

Mekan, zvučan, gibak si i jedar,
motaš mi se dražesno i svijaš,
kao glazba, žubor, romon, što li,
svakom sluhu ugađaš i prijaš;
tvoji zvuci, prelazi i mijene —
glas su za me čarobne sirene.

Tvoje pjesme slast su meni prva,
napjevi ti samom srcu zbore;
kako puk nam odijeva i kiti
svoje misli, čustva, razgovore,
u veselju kako li i tuzi
svojoj vili, utiče se, druzi.

Ljubim, svijete, ljubim dom i narod,
zemlju svoju, običaje, ljude,
staru slavu, nove tekovine,
znojem, krvlju natopljene grude,
ljubim silno, dok mi duša diše,
al jeziče, tebe — ponajviše!

Rudolf Maldini Wildenhainski

(1870. – 1944.)

HRVATSKOJ TROBOJNICI

Ružu, lijer, ljubičicu
priroda je zemlji dala,
iz sna zimskog, kad se suncem
na nov život budit stala.

Ta tri cvijeta majke zemlje
usvoji si Hrvat pravi —
i od ta tri skromna cvijeta
trobojnicu sebi savi.

Da nad domom leprša mu
u čas borbe, usred milja,
tekom žića da ga vodi
uzvišenog do svog cilja.

Stjepan Radić

(1871. – 1928.)

VEZ PROŠLOSTI S BUDUĆNOŠĆU

Prošlost časna — to je smjeloj ljudskoj duši
što je korijen jaki ponosnome dubu,
spomenom vrlinâ čovjek strasti guši,
korijenom prkosi drvo vjetra zubu.

Nada u budućnost svaku suzu suši,
otimljući dušu očajanju grubu,
ta bez nade duša u toj dnevnoj tmuši
goletna je stijena na ponora rubu.

A tu prošlost časnu s budućnošću boljom
spaja ljubav čista, požrtvovna, vjerna,
ljubav riječma mala, srcem neizmjerna.

I čudesa stvara takva ljubav s voljom,
s voljom kao stanac, s poštenjem od zlata,
sa značajem stalnim zanosna Hrvata.

(MILA SI NAM TI JEDINA..., Hrvatsko rodoljubno pjesništvo od Bašćanske ploče do danas, sastavili J. Bratulić, V. Brešić, S. Damjanović i B. Petrač; Alfa, Zagreb, 1998.)