Sida Košutić

(1902. – 1965.)

U SUMRAČJE NA VELIKI PETAK

Na zapadu ugaslo sunce, sumrak se ljubičast spusti
niz bregove i brežuljke male, na doline i stazice bijele.
A proljetna pjesma je ptica
Već zamrla ponad živica.

Blagdan bola je sišo, u očima blistaju suze
i kližu niz opaljena lica, brazde što su ko njiva.
A korak seljaka je tih
Ko da miruje il nije živ.

Čitav mravinjak se prosu, nečujno vrvi krajem
u tihoj skrušenosti srca, u pobožnosti dubokoj.
A drhti od čuda drveće
Misleć da se prosu cvijeće.

Tamo dolje, dolje u dolini, tamo je danas dom
sviju srdaca, bogatih i siromaha najbjednijih.
Tamo je crkvica sela
svakome gnijezdo splela.

Tamo na podnožju žrtvenika mrtav leži Krist
propet na križu, s praštanjem i ljubavi bolnom na licu.
A stražu mu drže dvije svijeće
I orošeno proljetno cvijeće.

Seljaci se spuštaju na koljena, šapću molitvu tihu
cjelivaju rane nogu, srca i dobrih ruku.
I u satima klečanja toga
Razumiju svog propetog Boga.

(1933.)

Rajmund Kupareo

(1914. – 1996.)

OPLAKIVANJE MRTVOG ISUSA

Hladno ti je čelo poput mora,
Nepomično stoje Tvoja draga usta
I beskrvne usne,
A Ti si siš'o s neba da poljubiš stvora,
Da srca ne budu pusta
I duša da mirnije usne.

Grudi su Ti tvrde poput silne gore.
Svatko od nas može rukama da dirne
Srce probodeno,
A Ti si htio da srca u vječnosti gore,
I oči da gledaju mirne
Nebo rastvoreno.

Krvava je Tvoja kosa,
Ukočene ruke
I umorne noge,
A Ti si bio čist k'o blistava rosa
I bez muke
Ozdravljao si mnoge.

Poljubit ću jutros krunu čela Tvoga
I ranu što se do Tvog srca pruža
I koljena oba,
Jer vjerujem da će od poljupca toga
Na usnama Tvojim procvjetati ruža,
Kad proslavljen ustaneš iz groba.

Mirko Validžić Ćelkanović

(1920. – 1996.)

VRATI NAM SE, KRISTE

I.

Vrati nam se, Kriste, vrati
u bjelini svoje tihe nevinosti,
vrati nam se, vrati hitro
u privlačnom ruhu svoje čovječnosti.

Iz tvog lika skladnog trajno zrači
zov miline medne ko slap rosnog jutra,
tvoje oči svijetle rubinima skladnim
ko na svodu vječnom jučer – danas – sutra.

Poklanjaš nam ljubav, istinu i sreću
u peharu čaške ljiljanova cvijeta,
ti razlijevaš radost, milinu i nadu
na procvale vjeđe pomlađenog svijeta.

Vrati nam se, Kriste, vrati
u svježini svoga nazaretskog lika,
u pastirskoj halji jezerskih tišina,
u ozračju vedrom uskrsnih zrenika.

II.

Vrati nam se, Kriste, vrati
u svemoći svojih životvornih Riječi
što stvoriše novi svijet radosti i nade
kroz milinu tihu koja srce liječi.

Jeka tvoga glasa još se gromko čuje
u svitanja rana i podneve jedre
raznoseći zanos proklijalih želja
ozarne srećom u sutone vedre.

Iz tvog srca klija ljubav bez granica,
praštanje i sloga u jedinstvu mira,
darivanje, žrtva, pomirenje, bratstvo
kroz poljubac vreli duha i svemira.

Vrati nam se, Kriste, vrati
u skromnosti blagoj ribara što plovi
po jezeru mirnom vremena bez kraja,
jačaj nas i uči, rodno blagoslovi.

III.

Vrati nam se, Kriste, vrati
u grimiznom ruhu golgotskih visova
što cvjetahu krvlju ljubavi i žrtve
ko znamenja Sreće sred zemnih dolova.

Tvoj je pogled mio kroz krvave vjeđe,
blago čelo, premda trnov vijenac kiti,
s lica blažen ruj se u beskraju toči,
a otvoren bok će vječno Milost liti.

I ruke i noge cvjetaju ti trajno
izljevima plamnim bratstva i slobode,
nek nam stazu kažu kroz vihore burne,
u prisoje mira nek nas milo vode.

Vrati nam se, Kriste, vrati
u bjelini snježnoj žrtvovana bića,
obasjaj nas zrakom uskrsnule Slave,
osmišljenje daruj našeg skromnog žića.

Vesna Parun

(1922. – 2010.)

RESSURECTIO 1993.

Strašna je zemlja na kojoj umire Bog.
Tužno je nebo na koje se uspinje
On.

Na ovoj zemlji, pod ovim nebom
čudo života i čudo smrti
osmjehuju se nevino
jedno na drugo.
Proljetni vjetar juriša na panj
kliče mu: uskrsni!
I bilo stabla kuca.
Uskrsni, uskrsni! – zaklinje dažd
pšenično zrno

i ravan zasvjetluca.

Alleluja!... Čekić nevidljiv
duši kamena oklop razbija.
A tu nad čovjekom umirućim
sjena besmrća
prijeteć' se nadvija.

Ne ljubi smrtnik
čar uskrsnuća.
Njegova tamna
rođenja buduća
u kosturu mu
lopatom zveckaju.

Tužna je zemlja na kojoj umire stvor.
Strašno je nebo na koje se uspinje
Bog.

Al ako je sol i pepeo sveopća kob
Ti koji Ocu svom
našu si ponio tajnu
učini da nam duše još ovdje, za života
iz omrknulih svojih
jazbina ustanu.

Najprije neka umre oholost
da bi iz bijede i stida Pravda uskrsnula.
Nek sebe konopcem Jude laž zadavi
da joj iz crvljive lubanje
zaiskri Um.
Neka se obazre unaokolo sebičnost
na muklo uskovitlan crn ocean Patnje.
Udahnimo duboko u izranjenu grud
tu Vječnost zimzelenu,
ružinih latica pelud.

I možda će se drevna mržnja ovozemna
rastopit šumno poput glečera ledna,
a živa će ruka dječja otpečatiti
zdenac božanski.
I jaganjci će piti...

Pa ako ova školjka zemlje i nije bila
zavičaj naš, ako je svaki odlazak
i dolazak bio tek nesporazum bolan
kricima rođenja i glazbom nježnih obmana
privinusmo je k sebi. Dosudismo je
nama...
Tu zadnju oazu Ljubavi
zalutalu u zvijezdama.

Tu strašnu zemlju na kojoj je umro
Bog.
To cvjetno nebo na koje se uspinje
čovjek.

(KRIST u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije; izabrao i priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.)