Željka Šemper

(1968.)

DEVETA POSTAJA

Bjelodano je
Čudo
ne kaniš
učiniti

I više nikog nema

Ostavljen si na milost
kockarima

Gorom još samo
čavli i čekić
ječe

Nude ti
ocat i žuč

Pohranjuju
u grob
zaborava

Svi potreseni

bježe

Serafin Mičić

(1913. – 2002.)

SVAGDANJA BALADA

On prima krunu od trnova pruća
i zadnjoj uri spremno kaže: neka,
a ti se kriješ od straha i stida
pa Njega pratiš tajno, izdaleka.

On triput pada pod teretom drva
i rukom drži svoj krvavi vijenac,
a ti se bojiš, ko učenik prvi,
da mu se nađeš ko Šimun Cirenac.

On slomljen visi na raspeću boli
i širi ruke na vjetru što lama,
a ti sa rupcem utjehe u ruci
čekaš za uglom dok ne mine tama.

Antun Bonifačić

(1901. – 1986.)

PUČE MOJ

Ovi starci su mi poznati, na ruci su me nosili.
Raspelo znam, i ja sam njega nosio,
i Boga poznam, to Bog je moga djetinjstva.

Ferala nema, sve su ribe nestale,
iz dubina mora čekaju na svjetlost.
Duplijera nema, srca su nam žalosna.

U noći pojem psalam uz kuću, gdje me majka rodila
i moja majka kleči sa sklopljenim rukama,
moja majka noćas moli za sreću svojih sinova.

I otac pjeva psalam, i brat je moj najstariji
u redu: svi zajedno smo brodili i plakali.
Svi naši mrtvi noćas s nama Božju smrt oplakuju.

Tu svi smo na čas zajedno,
svi smo tajnom krvlju vječnosti povezani,
svi smo noćas plačna djeca Gospodnja.

Bog ide noćas s nama kroz sve naše ulice,
na svakom uglu može tajne saznati,
što nikad nikom nismo ispovijedali.

Sve selo moje ide noćas kroz te uske ulice,
i zvijezde ove samo nama spadaju,
jer se njima samo naše majke jadaju.

I Boga noćas pitamo: „Što Tebi učinismo?“
A noge naše čvrsto zemlju gaze svojim petama,
a duše naše zvijezde čvrsto drže u svojim očima.

Adolf Polegubić

(1962.)

KALVARIJA

Krvario si u tramvajima
u automobilima
na raskrižjima
na ulicama

opet Kalvarija

ostao si
čvrst i smiren

znaš da postoje
i s desne i s lijeve

Jeronim Korner

(1909. – 1976.)

ISTINSKA SLIKA RASPETOG KRISTA

I.

Sve su slike svetog Raspeća
odviše blijede, bezbojne i blage;
Ne slika nitko krvavog cvijeća
i teških ranâ i kosti nage.

Kosti lomne, otkrite bičem,
po kojima krvca u obilju plazi.
Pred njima ja usne ponizno mičem
i ponirem u se u svetoj ekstazi.

Lice je puno krvavih bora,
nemoćno i slabo kao sveta sjena.
Pljuvano od mnogog gadnoga stvora:
lihvarâ, vojnika i zluradih žena.

To nisu samo četiri mrlje krvi,
već slapovi strašni jedne rijeke svete.
Oko njih rulja razbojnikâ vrvi
i viče riječi krvničke i klete.

Iz smjese od krvi i od sluzi gadne
vire oči blage: dva uzdaha bôna,
što padaju na duše nevjerne i jadne,
za kojima plazi Sodoma sotonâ...

II.

Eto to je slika Raspetoga Krista,
prekrivena slinom, krvlju i blatom.
I tisuće dvije čeka snagu kista,
da je kaže vjerno, ne okuje zlatom.

Da pokaže boli uzvišene, svete,
što ih rane daju i sve tame grijeha,
i oblake crne nad glavom što prijete,
i mistične boje krvavih lijeha.

I zato vam velim, slikari Novog Vijeka,
ne slikajte ruža ni mirisna gloga!...
Mi patnička djeca dvadesetog vijeka
ne trebamo mašte – mi trebamo Boga!

(1936.)

(KRIST u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije; izabrao i priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.)