Baro Bettera

(1645. – 1712.)

VRHU MUKE ISUKRSTOVE,
I PRVO VRHU ZNOJA U VRTU

Srce, ko vrt suh u sebi
Prikaživijem Tebi sade,
Gospodine, proseć s nebi
Rosa medna na nj da pade...

I neobičnijem da načini
S Tve milosti i blagoće
Znoja od Tvoga dažće učini
Za natopit sve suhoće...

Od dijamanta jer u sebi
Čudne zdržeć on tvrdine,
Ne imaju ga vlas pod nebi
Raščiniti sile ine...

S krvavoga znoja Tvoga
Samo omekšat on će moći,
Mila i s dara nebeskoga
Od neplodna plodan doći.

Rajmund Kupareo

(1914. – 1996.)

MOLITVA ANĐELU, KOJI JE TJEŠIO KRISTA U VRTU

„Apparuit illi Angelus de coelo confortans Eum“
(Luc. XII, 43)

Ukaži se, jer nas tmine biju,
O Anđele dobri. Zrake mnogo vrijede
Tvojih očiju.
Zatišje nam krila daj, jer vihor reže
I rukama dirni obraze nam blijede,
Da se osvježe.

Ukaži se i samo nam javi,
Što si rek'o Kristu, kad znoj Ga osu
Onaj krvavi;
Na put ćemo poći, makar s križem pali
I ispiti kalež za nas, za sve, što su
Tvrdo zaspali.

(1935.)

Božidar Petrač

(1952.)

PETAR, JUDA I ZRIKAVCI

Opkoliše Tvoje tijelo
dotaknuše grudi i bokove
gudi njihova glazba
u mraku Maslinika

Pjevaju isprva stiha
pa plešu, pa luduju

Juda podbuhlih očiju
vreba žrtvu nevinu

Prisluškuje Petar
spuštenih vjeđa
mač ga o boku zadirkuje

Njihov šapat
zri zri zri
gasne sred mraka Maslinika

Pomaknem li se
glazba će utihnuti
Dahnem li
zamrijet će i nestati
zrikavci
što tijelo nevino zrikom oplakuju

Šutim i slušam
učenik nedostojni
slušam i šutim
glazbu koja Te pobožno
miluje

Svi putevi iz vrta Getsemanskoga
Golgoti su usmjereni
dok zrikavci zriču, dok Petar zdvaja
a Juda dok luduje
ne znajući
što će sa škudama

Zdravko Gavran

(1957.)

ECCE HOMO 1989!

Pred sucem pojavio se Čovjek,
Sputana tijela, unaprijed kriv;
Na sudištu podzemnik Carstva,
Prašan i prezren, opasno šutljiv,
I uopće – sumnjivo živ.

Pred suca priveden je Čovjek,
Božanski čist i sasvim prav;
O višoj tek zborio je pravdi
Taj čudak što kraljevstvu duha
I uskrsu ljudstva
Predan je sav.

Pred suca gurnut je Čovjek
Slobodna duha, neželjen živ;
Bezazlen, doduše, i posve krotak,
Al' prokazan zbog bune i hule,
Morat će ipak na križ:
Čovjek takav (vremena su takva)
Može biti – jedino kriv.

Mile Stojić

(1955.)

GABATA

Mladiću, vremena su gadna
Mora se paziti na svaku riječ
Pogotovo ako se spominje kraljevstvo
Vremena su mutna, kažem
kad kraljevstvo prati i pastire
a gdje neće ovakve kao ti.

Mladiću,
Imperij puca po svim šavovima
I nemoj se igrati s vatrom: Vlast
u ovakvim vremenima brani samo sebe,
a plemenske rasprave prepušta masi
Rulja je žedna krvi. Ne sumnjam da si nevin
Ali, nevinost je samo ono što ja dokažem
sve ostalo je krivica. No, nemoj misliti
da sam spreman svoju glavu
podmetnuti za tvoju.

Niti ću zbog tebe doći u sukob
s lokalnim vlastima.
Stog reci da si
spominjući Kraljevstvo nebesko
mislio na Nerona, iziđi pred masu
i ispričaj se, jer je i tako imperator
uvijek poslan s neba.

Uostalom, tko će meni vjerovati?
Moja žena kaže da te oslobodim, jer je
zbog tebe imala mučan san, ali kakvi ženski snovi!
Ove kamene ploče zaboravile su suce i svećenike
Mimohode bojne i počasne Vatre radosti
i vatre propasti u kojima je gorjela
kula Antonija i tekla krv boljih od nas.

Ukoliko ostaneš tvrdoglav, Galilejče,
morat ću te osuditi, a želio bih ostati
nevin od krvi tvoje! A ako si kralj nebeski
morat ćeš se smilovati jadnome Ponciju
koji je služio carstvo zemaljsko i svoju obitelj.
Sazdani smo od paučine, sinko. Ali, zar
i vaše knjige ne uče da i Bog čuva one
koji sami sebe znadu čuvati.

(KRIST u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije; izabrao i priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.)