Ton Smerdel

(1904. – 1970.)

VEČER PRED CVJETNICU

Mnogo si puta Lazara u meni
oživio. Toliko Ti je puta
nasmijana u cvieću kliktala
smirena duša, kad je oplakala
bolom i patnjom i najmanji grieh.
Tad je zaorio srdcem cvjetni smieh
na suncu procvalih grana.
Klicalo sve je u meni,
ko danas,
Isuse,
hosana,
hosana!

Milan Pavelić

(1878. – 1939.)

ISUSOVE SUZE

Povorka se mota duga
S Maslinove slazeć gore,
Lahor mira
Duše dira,
Svetu radost lica zbore,
Isusa tek snašla tuga.

Grad ispred njih eto sijeva,
Udaraju već hosane
O zidove,
Visom plove
Kao ševe raspjevane,
Samo Isus suze lijeva.

Smjeran oslić nosi Smjernog,
Koga slavi smjerna pratnja,
A on plače
Sve to jače...
Kakva ovo gorka patnja
Muči Srce Neizmjernog?

Pred Njim tu je Jeruzalem,
Sjajno groblje hladnih dvora;
Zbog njeg lete
Suze svete
Od svakoga dublje mora,
Skuplje neg i rajski alem.

„O da ti bi, Grade, znao
U dan ovaj silnog doba,
Gdje ti čista
Sreća lista!
Al ti slijep si, oka oba
Duh ti ohol iskopao.“

„Eto na te dana grozna:
S djecom ti ćeš zagrliti
Smrtnu tamu,
Kam na kamu
Ne će ti se ostaviti,
Jer svog Spasa ne upozna!“

Isus zbori, na glas jeca,
Povorka se u grad miče;
Oholice
Mršte lice,
Vjerni narod kliče, kliče,
Grančicama mašu djeca...

Mi smo, Spase, Jeruzalem,
I naš grijeh Te u plač goni:
Suzama nas
Peri danas,
U ta mora nas zaroni,
Vješaj na nas taki alem!

Rajmund Kupareo

(1914. – 1996.)

NA CVJETNICU

Širite ruke, umorne ruke, masline drage,
Mašite na pozdrav dlanom od srebra!
tisuće ptica iz vaših pjeva kvrga,
Tisuće kljunova zelene grančice kida,
Jer prolazi veliki Kralj
Na magarčetu.

Onaj isti, onaj isti što je jahao na živini
Kao dijete u krilu Djevice,
Taj isti, taj isti narastao je kao gora,
Silan Kralj.
Al' dobra živina još snage ima
da ga nosi.

O, dobri magarče, što Boga nosiš,
Zvijezde bi drhtale pod njegovim nogama:
O, dobra živino, tisuće bi htjele
Podijeliti s tobom taj sveti teret;
O, dobri magarče, ti mudrost znadeš pravu,
Jer nisi zbacio Gospodnji jaram!

Širite ruke, umorne ruke, masline drage,
Jer nas je strah pružiti ih pred Bogom!
Zvoni zvoncem što ti visi o vratu, dobri magarče,
Da bar glavu prignemo kad Gospodin prođe!

Branko Klarić

(1912. – 1945.)

CVJETNICA

I.

On je išo naprijed po cvjetnomu sagu,
A dječja su srca klicala Mu jako.
I da nije tajnu skorih dana tako,
Gledo bi sa smješkom u tu djecu dragu.

Ovako je malo zjenu digo blagu,
Al videći tada da bi skoro plako,
Jer je začas srce progledao svako,
Išao je sjetno po cvjetnomu sagu.

A djeca su bila još toliko mala
I još tako dobra gledajuć Ga sretno
Te ne spaze da ih On pogleda sjetno.

Zato su im lica od radosti sjala.
On šaptaše tiho: djeco moja mala,
Kad bi samo znala, kad bi samo znala.

II.

On je išo tiho kroz žarki hosana,
Kroz poplave modre zanosa i sreće.
O, je li to ljubav rascvala u cvijeće?
Isus dirne niti satkanoga plana.

Tad osjeti žalost maslinovih grana
I pogleda sjetno, kud se u vrt skreće.
Kad izgori pred Njim to plameno cvijeće,
Reče tada tužno: sve to za tri dana.

Onda digne oči, ko da milost traži,
Jer Mu teško bješe od takove slave
I osjeti krunu od trna vrh glave.

I zaplače gorko od tolike laži.
Tad kroz svježi miris maslina i palma
Ispije gorčinu jednog starog psalma.

Antun Milovan

(1954.)

POKAJANJE

On, ki je Kralj,
je na tovaru jaha.
A ja san za se
konja iska.

On, ki je Kralj,
je srce otpra.
A ja san svoje
stiska.

(KRIST u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije; izabrao i priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.)