Ranjeni Isus Vukovarski

Branko Klarić

(1912. – 1945.)

SKINI S MENE TEŽINU

Gospodine, skini s mene težinu
Jer jutros hoću da se popnem
Na vrh tvog brda
Da vidim ljepotu
I sjaj
I milinu.

Gospodine, za Tobom čezne
Moja duša tvrda
Što vječno od tvoje ljubavi bježi,
A opet vječno za Tobom uzdiše
I teži.

Stoga Te, Gospodine, molim,
Ruku mi svoju pruži
I obuci laku odjeću,
Daj mi štap svoj zlatni
I svijeću,
Da se popnem gore
Gdje u suncu sja
Tvoja dobrota.

Gdje je tvoja milost rječita,
Gdje je ljubav tvoja
Vječita,
Gdje je tvoja krvava
Golgota.

Vinko Nikolić

(1912. – 1997.)

PRIČEST RASTANKA

I jutros, dok se kroz biserne cvjetove jutra
lijevao sunčani blist,
uz sitni pljesak srebrenog zvonca,
ko najslađa priča i neslućen sanak kroz srce
sa pričesnog pladnja
došo je srcu mom Krist.

I cjelova ranjenu dušu i zagrli nesretno srce,
pa onda mi tužne poljubi oči.

A ja mu nisam ni šanuo riječi,
da mi turobno srce izliječi,
nit sam ga molio za bijeli ljiljanov list,
a mene je ljubio, iskreno volio Krist.

Nego sam prignuo umorno glavu
i s rastanka bolju sam sklopio ruke,
i prignuo zjene,
a Isus je tužni s Propela
očima dragim upravo ljubio mene.

Sunce je tonulo u šutljive ljubavi bolu
i ronilo suze – – –
– Kriste, volja je Tvoja što prije jeseni venu cvjetovi maja!
A suza ko biser sa zelena lista,
zadrhta
i kraj žrtvenika zablista.

Đuro Sudeta

(1903. – 1927.)

VJEČNA ŽRTVA

U polumrake sive ja sam znao
pred Tebe stati i gledati u Te –
to lice blijedo i te ruke žute
Tvoj udes bijedan i Tvoj udes zao.

Ublažiti htjedoh Tvoje boli krute,
što svijet ih Tebi za nagradu dao
i tražih riječi, kojima bih pao
pred noge Tvoje i te boli ljute.

Al nisam mogo ni uzdaha smoći
nit suza poput tužne Magdalene;
gledahu mrtvo moje oči zdene,

Al Ti si zvao, zvao bez pomoći
daleko negdje s Golgote u noći
ponovno opet, umiruć rad mene. –

Krešimir Šego

(1950. – 2014.)

KRIST U HRVATSKOJ

Nigdje kao u Hrvatskoj
nisi toliko puta
iznova mučen.
Ostao si bez noge,
komadić granate
prošao ti je kroz srce,
slomili su ti ruku,
prebili rebra,
cijeli dan gorio si
u Mostaru
u crkvi svetoga Petra i Pavla.

Onaj što sastavlja raspelo,
skuplja njegove dijelove
iz ruševina i pepela
i liječi rane
također je ranjavan,
bez noge i ruke
i probodena srca.

U Hrvatskoj si, Kriste,
ponajbolje osjetio kako
ubija raketa, kako gore sela,
razaraju se gradovi.

I kako je potrebno Uskrsnuće.

Janko Bubalo

(1913. – 1997.)

ODBAČENI KAMEN

Rečeno je: Ti si Kamen ugaoni
koji je triumfalno legao u kamen.
Kamen s pečatima
postao je Tvoj vječiti Znamen!
Po njemu su spoznali i oni kojih nema
da TI JESI
da si bio prije svih rođenih i
da Tvoja Povijest prožimlje vremena.
Da si bio i ostao Znamen,
da si Početak i
da si Svršetak
Amen

(KRIST u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije; izabrao i priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.)