U petak 17. ožujka 2023. održan je u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, u okviru 32. svečanosti Pasionske baštine, tradicionalni susret Lirika Velikog petka tijekom kojega su čitane izabrane pjesme triju pjesnikinja (Silvane Dragun, Vesne Ujević i Ivne Talaje) i četvorice pjesnika (Đure Vidmarovića, Drage Čondrića, Josipa Sanka Rabara i Mile Pešorde), sve nadahnute Kristovom mukom. Pjesme u izboru književnice Tuge Tarle prigodno objavljujemo u idućim danima. (hkv)

7/ DRAGO ČONDRIĆ

ECCE HOMO, SVIJETE

Izvedoše Kralja za pokazat svima
Sa krunom od trnja i trskom u ruci
Izranjena sva u modrim podljevima
Ecce homo, svijete uživaj u muci
Nevinoga s jezom slušaj kako ječi
I Njegovim bolom svoje boli liječi.

Gle ga kako stoji u grimiznom plaštu
Izranjen al' stamen u poslanju svome
Razdražujuć vašu uzavrelu maštu
Okrenutu čudnom jalu iskonskome
Dok pravdu vam razni bezumnici kroje
Vrijeme je da nebo progovori svoje.

Lice mu ko zemlja krvlju izbrazdano
S pogledom proroka u budućnost gleda
Plakao bi zbog vas al' nije mu dano
Ili mu vizija suzi krenut ne da
Da čistoću žrtve suza ne ukalja
Ecce homo, svijete – evo tvoga kralja.

MATER DOLOROSA

Ovdje je dio srca moga
Ispunjen sleđenim plačem
I poškropljen mlakom krvlju.
(P. Neruda: Okrećem svoje ruke)

Zašto još ženo stojiš tako skamenjena,
I zbunjena pod križem dvojiš,
Je li sve tu drukčije trebalo biti?
Bez ovoliko bola i ovoliko krvi.
Ah, moja bol prijatelji već nije ljudska bol (1).
Prerastajući mene, urasla je
U matricu cijelog postojanja.
Jer On bijaše moja bol.
I moja krv.
I moj život bijaše Njegov život.
I ja sam sada sa Njim na križ razapeta.

Za sve je kasno ženo, već je deveta ura.
A s križa evo čujem: Eli, lama azaftani (2),
Pa tko bi se sada usuditi smio,
U tvome ledenom miru zanijekati ti boli,
Kada kroz hropac umirućeg do ušiju stiže:
Svršeno je.
Tko bi se usudio sada zanijekati tolike rane na duši?
Ah, moj bol prijatelji, već ne može stati u moj život (3),
I prelijeva se preko njegova ruba
U druge živote.
U živote svih ljudi ovoga svijeta.

Znala si da je novi izvor u rijeci života.
I možda si sve to proživjela još prije.
Možda još onoga časa
Kada te prenu pozdrav Gabrijela?
A sad kad ljubiš drage noge za drvo prikovane,
Zar opet dvojiš:
Postoji li možda nastavak nebeskog plana,
A ovo ovdje je bio samo čin prvi?
Zbog toga plana se rodih i zbog njega još živim.
A da sve gotovo je,
Kako bi moglo tako tragično biti?
S toliko krvi.
A biti spasenje?

_________________

(1) P. Neruda: Okrećem svoje ruke
(2) Bože moj, zašto si me ostavio
(3) P. Neruda: Okrećem svoje ruke...