Vinko Nikolić
(1912. – 1998.)
BADNJAK U STARON DOMU
Već u rano proliće moj ćaća bi bacija oko
na najdeblji panj u našem poju,
pa ga izložija suncu,
da se suši za Badnjak.
Na Badnjak ga ujutro na kominu prislanja
na žeravicu o'suvog pruća,
da se što boje razgori:
na njeg moja će mater frigati fritule,
mi nismo znali za koji kolač.
Dotle će ćaća na samoj štradi pri' našon kućon
zaklati ovcu ol janje,
da bude izobija za ove svece.
Božić je najavila proslava.
ka' su ko pijana, sva zvona slavila u našen staron gradu
o samoj ponoći u osmini:
to niki je poganski obrid rađanja boga Sunca,
što se konserva u nas o' stari' vrimena.
Na Pojani sri' samoga grada
bilo je pučko veseje, pisma i kola
do prvi' svanuća.
I jonda smo kroz sedan friški' jutara zebli
u župskoj crkvi za Zornica,
svi mi, šta smo ko' kuće bili brez većeg posla.
Na sami Badnjak svi bi posidali oko prostrta stola,
na kojen je tavaja bila, kanda je prana u samom mliku,
mrlišala po ritkoj čistoći;
na njen božićno ilo:
crni pirinač o' liganja,
bakalar i kunpiri pa frigani gavuni.
Najstariji brat bi donija bukaru crnoga vina
iz naše konobe,
što smo ga čuvali za božićne dane.
Jonda je ćaća oškropio, blagosovenon vodon
ilo, i pilo, bakalar i ribu i vino,
bome i kruv i fritule:
sve je to dar Boži,
pa svu našu kuću, svaki nježin kantunić,
i svete slike po zidu:
pa onda ja san ka najmlađe dite okadija kuću:
u zemjani škaldin
na žeravicu san posuja prigršt žutoga tamjana,
pa bi sva zamrlišala kuća, kanda je sama crkva:
moj ćaća zna bi nan reći:
u svakoj kršćanskoj kući u ovoj se blaženoj noći
porodi mali Isus,
svaka je prava crkva.
Jonda je ćaća niza svoje poduge molitve,
dok ilo se ladilo na pijatin,
šta i' je mater poredala pune po bilon stolu,
a naše su oči penale za dobrin bokunon,
a molitva nikako da dokonča.
Na stolu je u samoj sridi gorila voštana svića
zadita u glavu biloga kutnjega kruva,
oko nje zavita rvaska bandira crjeno-bilo-modra.
(Po ručku, moj ćaća će gasiti sviću:
bokunić kore o' kruva on je umaka u vino
i kapa kapje vr' samoga plamena:
mi smo ozbijna lica motrili, na koju stranu će dim,
taj prvi će međ naman umriti.)
Ćaća je niza Očenaše za žive i mrtve,
za putne i namirne,
za pravedne i grišne,
za sve šta su živili i umrli u našoj kući
do u daleka kolina.
I na koncu, a meni se najviše dopa, Očenaš
za one, koji' se nema ko spomenuti,
ja sam baš taj nikako skrušeno molija,
ni san ne znan zašto:
i tad san najviše pensa na one,
što su i' iz naši' kuća i mista,
iz našega grada, ol sa škoja
odnila daleka mora u svit furešti,
jer bili su gladni kruva.
A danas, mali moj Isuse,
što se inkuntino kroz, evo će, dvi ijade lita, rađaš,
da li danes u našen Staron Kraju
mole za one, šta su i' odnila daleka mora
u svit furešti?
- Molite, braćo,
molitva, to je isto šta vira,
isto šta ufanje,
molite, braćo, za nas u tuđen svitu:
mi strašno smo gladni naše lipe Zemje!
1977.
Vlado Vlaisavljević
(1900. – 1943.)
DOBROTA BADNJAKA
Na Badnjak su duše rasvijetljeni oltari.
U kuće ulazi anđela duh.
Mirtom i tamjanom mirišu stvari
Čovjek je čovjeku dobar ko kruh.
Zvijezde raspletu srebrne kose.
Zadrhće zemlja od svetačkog sjaja.
Na ponoćku ljudi u srcu nose
Bijele ruže iz vrtova raja.
I svi u znaku radosti velike
Muziku neba pjevanjem prate,
Upirući poglede u tajanstvene vidike,
Gdje malog se Isusa kose zlate.
Smiluj se svijetu, o drago dijete!
Duša je tvoja besmrtna sila.
Smiluj se, smiluj, ruke ti svete
Nek posvete mir iz majčina krila.
1939.
Stanko Petrov
(1887. – 1963.)
S GOSPOM UZ JASLICE
Marija:
Ninaj, nanaj, Sine, zlato,
Janje moje umiljato,
Tvoja majka bdi!
Ninaj, ninaj, slatko Ranče! ...
Ne žuri se, bijeli danče!
Moje čedo spi...
Pjesnik:
Mila Majko, daj da i ja,
Dok sunašce ne zasija,
Uz Isusa bdim;
Da Mu pjevam pjesme male,
Iz grudi mi procvjetale,
Pjevam srcem svim!
Marija i pjesnik:
Ninaj, ninaj Božji Sine,
Nama poslan sa visine,
- Snivaj slatki san:
Uz jaslice Tvoje bdiju
Srca koja za Te biju
Vazda noć i dan...
Ljubav naša ne zna spati,
Na straži će ona stati
Dokle Isus spi...
Ninaj zato, Čedo zlato,
Božje Janje umiljato,
Naša ljubav – bdi!
Ante Jakšić
(1912. – 1987.)
BLAGA VIJEST
Na visini mir je. U širokom krugu
u zvjezdano srebro slivene su stvari.
Uz prigušen oganj drijemaju pastiri,
samo još su budni vjerni psi ovčari.
Onda neko lupi kolibi na vrata
i uđe, a sve se pokrene u sjaju.
Ustadoše naglo buntovni pastiri
čudeći se zašto noćas psi ne laju.
- Ne bojte se! Noćas Mesija se rodi!
I radost, i nadu donosi vam novu!
Pogledaše. Grad je Davidov u tami,
samo čudna svjetlost na jednom je krovu.
I dok ona plamti i biva sve jača,
i radosne vijesti sve ih redom sjeti,
vidješe gdje vjesnik raširenih krila
prema novoj zvijezdi sav ozaren leti.
1965.
Joja Ricov
(1929. – 2017.)
BOŽIĆNO JUTRO
Iskri se moja radost svijetlim pahuljama
krovova
1974.
(Hrvatska božićna lirika od Kranjčevića do danas, antologija; Božidar Petrač, Naklada Jurčić d.o.o., Zagreb, 2000.)