Marija Tuškan (1922. – 2020.)
liječnica, kulturna radnica, domoljupka, humanitarka

Tijekom prvoga desetljeća nakon Prvoga svjetskoga rata („the Roaring ’20s”), u Americi je smišljena ideja „slavnih”. Naslovne stranice raznih tiskovina bile su pune imena i slika filmskih zvijezda, pjevača i pjevačica, športaša, gangstera, skandaloznih naslova... Pojavili su se prvi paparazzi, a tu je nikla i ideja „odnosa s javnošću”. Bili su to početci demokratizacije „slave”. Što veći skandal, to veći naslovi i slava!

Danas imamo „kumovu slamu” trenutačnih „zvijezda”. Mjerila današnje „slave” su klikovi, lajkovi, broj sljedbenika ili slika na portalima i u tiskovinama. „Slavni” su današnji kumiri, koji služe da bi se u masama stvorila prividnost svjetlucave realnosti i zasjenilo ljude koji su svojim životima, umom, duhom i djelima bili (ili jesu) istinske veličine. Jedna od tih bila je i Marija Tuškan. Njezina osebujnost nije bila zamamno svjetlucava, trenutačna i prozirna, nego dugotrajna, gotovo nezamjetljiva, postojana i puna sebedarja.

Marija Krocker-Tuškan rođena je u Petrinji 25. rujna 1922. godine. Gimnazija je završila u Zagrebu, a sveučilišne studije u tuđini jer je i ona proživjela tegoban emigrantski život. Medicinu je studirala u Rimu, Madridu i u Innsbrucku, diplomirala je 1954. godine na Leopold-Franzens-Universität. Po završetku studija došla je u Ameriku i prvu godinu (1955. – 1956.) stažirala u Bethesda North Hospital, poznatoj bolnici u Cincinnatiju, Ohio. Potom je (1956. – 1961.) na University of Cincinnati Medical Center/College of Medicine specijalizirala dječju psihijatriju.

Doktorica Tuškan imala je izvanredno uspješnu karijeru. Trideset godina radila je u Dječjem psihijatrijskom centru (Children’s Psychiatric Center) i bila Ravnateljica ambulantnih službi (Director of Outpatient Services) do 1989. godine. Pored toga, predavala je na sveučilištu u Cincinnatiju (College of Medicine, Department of Psychiatry) do 2005. i dugi niz godina radila kao konzultant u Centru za razvojne poremećaje (Center for Developmental Disorders) u Cincinnatiju. Zadnje godine profesionalnoga rada provela je u Centralnoj klinici za zdravstveno ponašanje (Central Clinic Behavioral Health) u istom gradu. U mirovinu je pošla u rujnu 2011. godine. Osim medicinske prakse i administrativnih dužnosti, objavljivala je priloge u američkim stručnim medicinskim publikacijama. Veoma su bile cijenjene njezine „iznimne kliničke vještine” i njezina predanost djeci kojoj je pomagala i mladim liječnicima koje je podučavala.

Osim u struci, njezina izvrsnost, predanost radu, moralni integritet i altruizam iskazali su se i u radu za dobrobit domovine Hrvatske, u prvom redu na kulturnom polju. Među ostalim, bila je suradnica Hrvatske revije, članica uredništva hrvatskoga akademskoga časopisa na engleskom jeziku Journal of Croatian Studies – JCS, višegodišnja izvršna tajnica Hrvatske akademije u Americi (Croatian Academy of America – CAA), potom predsjednica Akademije (1988. – 1999.), članica Udruge za hrvatske studije u Americi (Association for Croatian Studies – ACS) i Američko-hrvatskoga akademskoga kluba (American Croatian Academic Club) u Clevelandu. Osim što je uspješno predvodila rad Akademije, ona i njezin muž, dr. Ivan Tuškan, nesebično su podmirivali troškove tiskanja JCS-a. Njihovim donacijama Akademija je uvijek nalazila izlaz iz novčanih kriza. Bila je neumorna u promicanju hrvatskih interesa i slobode u Americi, kao i očuvanju hrvatske baštine i identiteta među novijim naraštajima. Bila je marljiva, ustrajna, tiha i samozatajna. Proglašenjem i obranom države Hrvatske, te njezinim međunarodnim priznanjem, ona je doživjela ispunjenje svojega sna i bila puna ushićenja i sreće, kao i svi hrvatski domoljubi.

Već smo spomenuli darežljivost Marije i Ivana Tuškana prema Akademiji. Ali to je bio samo djelić njihove velikodušnosti. Osim što su potpomagali kulturne ustanove u gradu gdje su živjeli, oni su pružali potporu raznim hrvatskim kulturnim i drugim ustanovama, udrugama, projektima i pojedincima, a da i ne spominjemo pomoć stradalnicima tijekom i nakon obrambenoga Domovinskoga rata. Sjećam se kako se (među ostalim) tada upisivalo pokroviteljstvo djece u potrebi. Dok su drugi upisivali jedno ili dvoje, Tuškani spremno sponzoriraju pedesetero djece po 50 dolara mjesečno za svako dijete. Oni su dobro znali što znače ratna stradanja jer su u mladosti i sami svjedočili ratne nedaće i pogibije.

U poznim godinama, Marija i Ivan Tuškan obogatili su Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu s blizu 600 umjetničkih predmeta i velikim brojem naslova stručne literature. To neprocjenjivo bogatstvo, koje su oni cijeli život prikupljali i čuvali, darovali su svojoj domovini Hrvatskoj koju su toliko ljubili i sanjali o njezinoj slobodi i sreći. I nakon smrti njihova velikodušnost i ljubav za ljude i domovinu nije prestala. Navedimo kao primjer, prošle godine (2022.) dobrotom Zaklade Maria Krocker Tuškan iz SAD-a, KBC Rijeka kupio je medicinski uređaj vrijedan 550.000 kuna. Zaklada je kao nadgrobni spomenik koji svjedoči o dobroti i čovjekoljublju Marije i Ivana Tuškana.

Zadnje godine ovozemaljskoga života Marija je provela u Zagrebu i napustila je ovozemaljsku domovinu 18. rujna 2020. godine.

Njezin vjerni suprug i istinski partner u domoljubnom i humanitarnom radu, ginekolog dr. Ivan Tuškan, rođen je u Karlovcu. Prošao je sve poratne emigrantske nedaće, u Ameriku došao 1951. i s Marijom doživio 62 godine skladnoga braka. Umro je u Cincinnatiju 15. ožujka 2013., u 93. godini života.

Dok zaključujem ovaj prilog nastojim izdaljega sagledati život dr. Marije Tuškan i postaje mi sve očitije kako je ona bila iznimno važna žena u hrvatskoj emigraciji. Može se s pravom reći da je bila najučinkovitija žena koja je iz Hrvatske došle u Ameriku. Ona je u svojem životu uspješno uskladila profesiju, domoljublje i čovjekoljublje. Svoje talente i ovozemaljsku imovinu nesebično je uložila u ljude i ideale slobode. Pored svega, Mariju je krasila jednostavnost koja joj je davala veličinu za kojom nije nikada žudjela.

dr. Ante Čuvalo