Mato Marčinko - hrvatski je književnik, pjesnik, povjesničar i publicist

Mato Marčinko (umjetnička imena Tomislav Heres, T. J. H. Mar, Mate Juranić, Tin Slavić, A. Marus, Matko Maronić, M. Mara)( Hrastovica kraj Petrinje, 13. veljače 1925. - Zagreb, 31. siječnja 2010.) hrvatski je književnik, pjesnik, povjesničar i publicist. Pučku školu pohađao je u Hrastovici. 1936. je upisao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu gdje je završio pet razreda. Školovanje je nastavio u I. klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, a ispit zrelosti položio na Državnoj klasičnoj gimnaziji u Hrvatskim Karlovcima 1944. godine. Na jesen iste godine upisuje Pravni fakultet Hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu.

U svibnju 1945. godine s narodom i hrvatskom vojskom povlači se u Austriju, da bi ga u Bleiburgu, zajedno s ostalim zarobljenicima engleska vojska predala Titovim partizanima. Nakon povratka s Križnoga puta najprije je bio zatočen u Hrastovici, a nakon toga u Petrinji.

1946. godine, zbog onemogućenog upisa na druge fakultete, upisao se na Bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Nakon dopuštenja komunističkih vlasti 1947. godine upisao se na Pravni fakultet na kojem je diplomirao 1952. godine. Radio je kao knjigovođa i činovnik. 1952. godine ponovno je uhićen. Od 1954. radi kao pravnik u privredi. 1972. godine je zbog pjesme Hrvatska molitva osuđen na kaznu strogoga zatvora u trajanju od jedne godine, koju je odrobijao u KPD Stara Gradiška.

Nakon umirovljenja bavi se samo pisanjem. U Matici hrvatskoj je obnašao izborne dužnosti člana Časnoga suda, Glavnoga odbora i dopredsjednika Matice hrvatske. Bio je osnivač i vršitelj dužnosti predsjednika Znanstvenog društva za proučavanje podrijetla Hrvata. Zastupa iransku teoriju o podrijetlu Hrvata. Također je bio članom Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, suradnik više listova, osobito časopisa Marulić Hrvatskog književnog društva Svetog Jeronima, glasila Politički zatvorenik, časopisa Marija, lista Narod, te mnogih drugih.

"Marčinkov pjesnički svijet je prožet fascinantnim idealizmom, dubokom metafizičkom nostalgijom i naslućivanjima transcendentnoga. Pisao je izvrsnim hrvatskim jezikom te posezao za rijetkim, a stilski vrlo izražajnim riječima pa su njegove knjige značajan doprinos ljepoti hrvatskoga jezika." (A. Rebić) (izvor:wikipedija).

Pjesma naših dana

 Dignite spuštene zastave. Dosta im je
stoljetna prašina skrivala pobjede znamen.
Uzmite kijače težke. Zove vas
vapaj zgaženih polja i sela gorući plamen.

Kamo bježe ti ljudi? Kakav ih obuze očaj?
Kuće im proždire oganj, srdca razdire bies,
Upiru umorne oči, pružaju krvave ruke
k briegu, prkosna čela, slobode gdje blista se kries.

Blatni smo. Umorni, umorni. Nu skršeni nismo toliko,
da nas ganule ne bi suze tih milijuna,
Uviek su bitke nam bile svatbeni pirovi, uviek
oštrili bodež smo pravde u vrtlogu zanosnih buna.

Dignite zastave stare. Sunce neka na njima
izpiše plamenim grimizom rieči pobjede nove.
Sputane rieke i potoci, brjegovi, bezkrajne šume
i čitav jedan narod na obranu zove vas, zove.

Mato Marčinko