Netočnosti o glagoljici

Neke od najistaknutijih svjetskih enciklopedija sadrže pogrješke u prikazu hrvatskog glagoljskog pisma, Za ilustraciju razmotrimo samo britansku Encyclopedia Britannica. U njoj se tvrdi da hrvatsko nacionalno pismo nema ligatura. Postoji, međutim, stotine njih u rukopisnim knjigama (i njihovim ostatcima) sačuvanim iz 13. do 16. stoljeća. Druga je pogrješka navod da zlatno razdoblje hrvatskog glagoljaštva pada u 16. i 17. stoljeće, što bi trebalo prepraviti u 12.-16. stoljeće. !6. stoljeće već predstavlja početak pada tog pisma, što je usko povezano s otomanskim zaposjedanjem velikih dijelova Hrvatske, i posljedično, s ogromnim materijalnim osiromašenjem Hrvata.

Isto se tako tvrdi da "Najstariji postojeći sekularni materijali na glagoljici potječu iz 1309." Takvi materijali postojali su samo u Hrvatskoj i nigdje drugdje. Ne znam na koje je sekularne materijale iz 1309. mislila Encyclopedia Britannica. Ako "sekularni" znači "ne-liturgijski", tada je najstariji poznati takav materijal je vlasnički list "slavnog Dragoslava" od 1. siječnja 1100. (da, tisuću stote) u kojem se po prvi put spominju gradovi Vrbnik i Dobrinj na otoku Krku. Isto se tako tvrdi da se glagoljaško pismo "još uvijek rabi, u slavonskoj liturgiji u nekim dalmatinskim i crnogorskim zajednicama." Za crnogorske zajednice to nije točno. Neke od navedenih pogrješaka očito su preuzete iz monografija britanskog paleografa Davida Diringera, i još se nekritički prenose od strane drugih znanstvenika. Konačno, koliko nam je poznato, niti u jednoj enciklopediji nema spomena hrvatskog ćiriličnog pisma.

Neke od važnih hrvatskih glagoljaških spomenika uništili su talijanski iredentisti, posebice u razdoblju talijanske okupacije između 1919. i 1943. U Istri su mnogi glagoljski natpisi bili uništeni čekićem i klinom, u Lindaru, na groblju u Mutovrani, u župnoj crkvi sažetak vježbe. Jurja u Plominu, na zvoniku u Sovinjaku, u crkvi sv. Antuna u Vrhu, na tri glagoljska spomenika u Humu (jedan je od njih na samom ulazu, lijevo od gradskih vrata), te drugdje, vidjeti [Žgaljić] str. 39. Tijekom talijanske okupacije otoka Lošinja i Cresa, posljednji je glagoljaški svećenik bio Frane Krivičić iz Valuna. 1930. se glagoljaška misa još uvijek služila na nekoliko mjesta na otoku Cresu, ali u tajnosti. Vidjeti [Milanović, str. 88.-89.].

Aleksandar Belić, lingvist iz Beograda, bio je vjerojatno jedini koji je pokušao pripojiti srpsko ime hrvatskoj glagoljici ("srpsko-hrvatska" glagoljica, 1915, i 1926.).

croatianhistory.net
preveo:D.J.L.

{mxc}