Drame u izboru prof. dr. sc. Sanje Nikčević

Vrijeme posjeta Snježane Novotny ili život ima smisla

Mediji (a i glavna struja umjetnosti) puni su nam nekih čudnih slika radosnoga potpomognutoga umiranja i eutanazije, puni su nam slika kojima nas se zapravo nagovara da dobrovoljno odustanemo od vlastitoga života ako on nije „dovoljno kvalitetan“.Sanja Nikcevic3 To je pak vrlo rastezljiva definicija jer tko od nas nije imao groznih dana kada smo pomislili kako nam život ne samo da nije kvalitetan nego bi „bilo lijepo otići Gospodinu pa gledati lice Božje, a ne se nervirati/patiti ovdje na zemlji“.

Ta priča „lijepih slika o vlastitom odabiru smrti“ sama je po sebi strašna jer mi znamo da nismo vlasnici života i prema tome nemamo ga pravo oduzeti. Ni drugom ni sebi (o tome sam pisala u knjizi Bitno o bitnome, DHK; Zagreb, 2023.). Samoubojstvo i/ili pomaganje u nečijoj smrti jest smrtni grijeh. No u ovoj priči pozadina je još gora jer se ne prikazuju grozna očajna samoubojstva nego predivne slike mirnoga i radosnoga umiranja prema vlastitom odabiru.

Od slike odabira vlastite smrti samo je korak do legaliziranoga odabira za druge za koje smo odgovorni (stari roditelji, bolesna djeca), a onda i na društveni odabir tko ima pravo živjeti: čiji je život zaslužan odnosno dobar i/ili kvalitetan ili čiji su geni bolji. To je logičan put u svijetu bez Boga koji je začetnik i vlasnik našeg života. Ali, što je još važnije, to je svijet bez Isusa Krista. Naime, do Isusa je bilo raznih bogova, ali je on promijenio svijet. Kad je rekao da je svaki čovjek Božje dijete i da sunce izlazi i dobrima i zlima, doslovno je promijenio svijet i odnos prema životu i smrti. Ne zaboravimo da su prije Krista svi narodi koje poznajemo izbacivali bolesne u pustinje i pećine da tamo umru (npr. gubavce), da su Grci i Rimljani imali ono što se danas zove postnatalni abortus jer je u zakonu pisalo da je otac imao pravo nakon što vidi novorođeno dijete odlučiti hoće li ono preživjeti ili ne će.

Da bi Krist doslovno promijenio svijet, morao je podnijeti tako strašnu smrt, ali eto, nakon dvije tisuće godina svim se silama taj svijet pokušava vratiti na ono staro, ono predkršćansko. Prije 75 godina, nakon II. svjetskog rata u cijeloj je Europi zavladao sekularistički (ateistički) svjetonazor, a onda se malo-pomalo krenulo na rušenje jedne po jedne vrijednosti... To ne ide lako jer su vrijednosti ipak od Boga i duboko u nama.

No ozbiljno se nameće. Preko umjetnosti, medija i preko jezika. Sada se ubijanje onih koji nisu dovoljno dobri za jedno društvo zove eugenika, a samoubojstvo ili ubojstvo nemoćnih zove se – eutanzija. To su grčki nazivi pa zvuče jako znanstveno i nekako odmaknuto od nas, kao neka dijagnoza stanja, a ne ubojstvo! Druga je faza još gora, jer se nakon znanstvenoga nameće lijepa i poželjna slika. Tako je sad potpomognuto (samo)ubojstvo postalo – dobra ili milosrdna smrt! Upravo je u Francuskoj bura oko „zakona o kraju života“, kojim bi Francuska legalizirala eutanaziju. I to kao sedma zemlja! A sve na mala vrata „humanosti, suosjećanja i brige za ljude“. U toj priči jezik je važan jer stvara slike u našoj glavi i utječe na našu percepciju svijeta. Ali ne samo to. Jezik (a onda i umjetnost i mediji) oblikuje nam svijest. Zato se strašne stvari (koje smo već odbacili) pokušavaju nametnuti promjenom jezika i nametanjem slika. Zbog utjecaja na našu sliku svijeta i našu svijest, ono što prikazuje glavna struja umjetnosti uvijek je pod utjecajem vladajućeg svjetonazora. I sve su promjene u našem društvu, SVE, išle uz pomoć umjetnosti.

Zato sada glavna struja umjetnosti slijedi vladajući ateistički svjetonazor koji neprestano pokušava na mjesto ukinutih vrijednosti ugurati kulturu smrti.

No, kak rekoh, to ne ide lako. I, srećom, nije ni sva umjetnost u službi vladajućeg svjetonazora i ideologije, postoje i slike svijeta koje su drugačije od ovog što se nameće u glavnoj struji i medijima. Ne samo drugačije nego i istinite. A pri tome umjetnički kvalitetne. Kao monodrama Vrijeme posjeta Snježane Novotny.

Stric koji nepokretan leži ili što nas grije

Tema monodrame Vrijeme posjeta Snježane Novotny vrlo je teška, naoko preteška. Pratimo tijek svijesti Slavonca (Ante) koji nepokretan leži u domu i pokušava pribrati svoje misli, boreći se sa zaboravom i boli koju osjeća. Najviše ga boli noga koje više nema, a doktor najavljuje da će morati odrezati i drugu. Njegova se svijest gubi, ne zna gdje se nalazi i koliko je ondje, ne zna kako se zove. Kroz dramu on pokušava pribrati svoje misli, a svaki podražaj izvana vodi ga bilo u dobre bilo u teške slike. S. Novotny i stricAko boli nema, kad sklopi oči vidi sebe kao gazdu, sretne prizore iz prošlosti, obitelj koja se voli, selo koje živi na jedan miran i dobar način... Bol u nozi podsjeća ga na gubitke članova obitelji, na tragedije... I to tako upečatljivo da nam se doista rastvori široka Slavonija i radosna dica koja beru jagode i dolaze u kuću uzeti koji kolač prije ručka... ili nam ove tragedije izazovu suze tuge i sućuti.

I onda mu u posjet dolazi nećakinja. To je na trenutke duhovito jer on ne zna tko je ona, a i čudi se kako telefon postaje televizor na kojem gleda i drugu nećakinju. Moraju mu objasniti da su kćeri njegova brata i da je brat umro, ali da strica svi i danas vole i mole za njega... i sjećaju se njegove dobrote.

Ova nam monodrama zorno pokazuje kako i najteži trenutci u životu mogu imati smisla ako se otvorimo ljubavi obitelji. Pa će Ante zaključiti: „Ne znam kako se zove žena pored mene. Ni čovek. Ni 'ne dvi šta su mi divanile s mobitela... Znam jedino da su moje. Znam da sam ja njihov.“

Da, drama prikazuje tešku životnu situaciju, ali nam pokazuje i da život ima smisla! I tako da teška situacija, koja nas plaši i izaiva sažaaljenje, u nama pročisti te emocije jer doživimo katarzu. Naime, naše emocije straha nisu samo za junaka nego i za nas same jer se svi plašimo smrti i života „bez smisla“. Znam mnoge ljude koji mole Boga da im da „brzu smrt da se ne pate dugo“. I sad čovjek koji se dugo pati nosi u sebi i ljubav i svjetlo... No to ne bi bilo moguće bez susret s Bogom. Kako bi rekao Ante u drami: „Moljim Gospodina neka mi bude milostiv pa da ovo sećanje zadržim bar do sutra... Kako bih mu mogao ponovno zafaljivat... Sutra.“

Autorica je oblikujući ovaj lik uspjela „uhvatiti“ ono što se zove fino tkanje duše, uspjela je napisati priču koja nas zanima i dodiruje, slike koje nas zaokupljaju, likove koje prepoznajemo i s kojima susosjećamo... koje zavolimo.  

Najbolje u ovoj priči, osim same književne kvalitete, jest to da se radi o istinitoj priči. Kako kaže sama autorica: „Ovo je istinita priča o mom stricu koji i danas dostojanstveno i s ljubavlju živi svoju vjeru boreći se s teškoćama života, ležeći nepokretan u domu u Donjem Miholjcu, voljen i poštovan od svoje obitelji, tražeći uvijek iznova utočište u molitvi Gospodinu i svome zaštitniku svetom Antunu.“

Tko ovo može igrati?

Budući da se radi o monodrami, ne treba ni velike scene, a u radijskoj inačici ni kostima. Ovu dramu može igrati svatko s talentom i razumijevanjem za fino tkanje duše! Kao što je to Ivo Mijatović Ico odlično odigrao u radijskoj inačici na miholjačkoj šokačkoj ikavici (koja je i ovdje objavljena) kojom doista govori autoričin stric, ali se drama može bez problema prilagoditi bilo kojem drugom idiomu. Ali, naravno, kazališta glavne struje ne usude se postaviti ovu poruku. Nadam se da ima dovoljno hrabrih ljudi i za to...

prof. dr. sc. Sanja Nikčević 

 _______________________

 Snježana Novotny

Vrijeme posjeta

monodrama

Napomena:

Djelo je nagrađeno 1. nagradom za kratku priču na 15. Natječaju hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ 2023. godine u Križevcima pa je priča objavljena u prigodnom zborniku „Pred svjetionikom duša“, Križevci, 2023.

Autorica je priču poslije preradila u radio dramu koju ovdje donosimo i koja je izvedena na Radio Mariji 18. veljače 2024. u izboru, obradi i režiji Sanje Nikčević.

Glavni lik, Antu, glumio je Ivo Mijatović Ico, glasovi nećaka bile su Đurđica Seleš i Sanja Nikčević, a suradnica za miholjačku šokačku ekavicu bila je Ankica Aladić.

Monodrama se može poslušati ovdje: https://www.radiomarija.hr/index.php/nase-obavijesti/9721-radio-drama-na-radio-mariji.

©
Autorica dopušta objavu na Portalu HKV-a.
Sva su prava za ostala objavljivanja ili izvođenja pridržana. Ni jedan dio teksta ne smije se kratiti, nadopunjavati, umnožavati, ni u cijelosti ni djelomično reproducirati i izvoditi na pozornici kao ni objaviti drugdje (elektronički ili tiskano) bez prethodnoga autoričina dopuštenja. Autorica ne dopušta mijenjanje radnje, teksta i likova. 


Autoričin kontakt: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

_______________________

Posveta
Ovo je istinita priča o mom stricu koji i danas dostojanstveno i s ljubavlju živi svoju vjeru boreći se s teškoćama života, ležeći nepokretan u domu u Donjem Miholjcu, voljen i poštovan od svoje obitelji, tražeći uvijek iznova utočište u molitvi Gospodinu i svome zaštitniku svetom Antunu. (Snježana Novotny)

_______________________

DRAMSKA OSOBA: Ante, 80-godišnji starac

VRIJEME DOGAĐAJA: sadašnje

MJESTO DOGAĐAJA: Slavonija, dom za stare i nemoćne

Glazba: Slavonijo, ja sam tvoje dijete (Krunoslav Kićo Slabinac).

Zvuk bolnice i/ili staračkog doma.

Dremam i ne dremam. Mir mi remeti zvuk televizora. Nekaki daleki glasovi i zvukovi.

Zvuk televizije.

Soba je za troje. Tri muškarca vezana bez vidljivih poveza za krevet. Njihovi glasovi su bliže. Divani se o nekakom prvenstvu. Ko zna iz čeg.

Nosnice mi ispunjava miris odstajalog urina, čaja i sanitara, nekako miriše ko bolnica, a opet ni bolnica. Ispočetka mi je taj miris bivo odbojan, a već je dugo jedini miris šta primam. Kol'ko li je prošlo? Je l' godina, dvi, tri? Pokušavam se setit. Svi dani ovdi su isti.

Prene me iz brojanja bol u nogi. 'Noj koje nemam. Kol'ko li je prošlo? Je l' godina, dvi? Odustajem od brojanja. Bol je sve jača i jača. Poslednji puta kada su me odvezli na pregled u bolnicu, doktor je reko, nekako blago, valjda da me ne uplaši, da će mi odrezat i preostalu nogu, 'vu drugu. 'Vu šta je još povezana sa ostatkom tela i boli manje od 'ne koju više nemam. Bol u kostima, natekli dlanovi. Sve na meni me podseća da me ne sluša više moje telo.

Glazba: Slavonijo, ja sam tvoje dijete.

Kada sklopim oči, vidim se na traktoru. Seoski gazda. Slavonski seljak. Vidim svinje, prasce i kokoši pun dvor. Vidim livade i oranice. Blato kroz koje gazim u gumenim čizmama kako bi zorom stigo do štala i na'ranio blago.

Zvuk kokoši i svinje.

Sećam se oca kako me prekorava, čemu tolike zemlje okrupnjavam, još uzimam i one loše šta su često pod vodom. Nekako, znam da će sve bit dobro. Nema tu novaca, ali ima svega.

Pijetao kukuriče.

Zemlja nam je vraćala rad urodom, deca rasla, žena radila pokraj mene. Kupim svaki dan šljive popadale sa brojni stabala pa pravim rakiju.

Cika djece u daljini.

U ušima mi je cika zaigrane dece, plavokose divojčice i dečaka. Eno i’ u vrtu. Beru i jedu neoprane a mirisave jagode. Istrčavaju na šor, mešaju se sa ostalom decom. Nikad ne moram brinut o njima. Celo selo decu čuva ko vlastitu. Poneka se baba uvek najde u divanu sa drugom, sede na drvenim klupama štoj se prostiru dužinom celog sokaka ispred svake kapije. Pred večer, sve su klupe pune. Sakupe se seljani da preda'nu od naporni' radni' dana, podivani se, iznese i koji čokanj rakije, friška pogača i malo čvaraka, motreć neopazice i bdijuć nad svakim ditetom, pazeć nji'ov smej i bezbrižnost.

Cika djece.

Svinjar Ivo skida šešir i maše seljanima njime na pozdrav dok tera svoj čopor crni i beli svinja sred sokaka sa ispaše.

Zvuk svinja.

 Auti ovdi gotovo i nema. Nikom ne smeta. Seljani ga pozivaju, nek se vrati do nji', do klupa, bar na jedan čokanjčić, dok pospremi blago.

Zvuk televizije.

Deca? Pokušavam im se setit imena. Kol'ki su sad? Kako mi sad izgleđu deca? Moja žena. Di je moja žena?

Bol gora od boli fantomske noge prođe mi celim telom.

Glazba: Ne dirajte mi ravnicu.

Pred očima mi se nametne prizor seoskog groblja, pjesma „Ne dirajte mi ravnicu“ i mali zbor muškaraca, pucanj na kraju pogreba i 'rvatska zastava što j' udovici uručuje vojnik. Moj sin. Lovac. Vojnik. Moj ponos. Preživio je rat. Tumor nije.

Bože moj, nemam više sina. Oreji što j’ zasadio nanizane na njivi prije ulaza u naše selo, već su cela stabla. Samo njeg nema da se sakrije i odmori u nji'ovom 'ladu. A kad je umirao govorio mi je: „Japo, čuvaj mi ženu. Nemoj da joj ičeg uzmanjka. Čuvaj mi moje oreje. Vidit ćeš. Bit će to dobri oreji, puni plodova kad narastu.“ Tako je govorio, moj sin. Eeee, nekad je zaboravljivost milost.

Oreji i danas rastu

Oreji i danas rastu...

Moja zemlja, šta je sad s njom. Jel zapuštena bez mojih ruku. Aaaaa… ćer je obrađiva i moj zet, vredan čovek.… To je dobro… Ni bilo uzalud. A ćerka, ma to je ona žena, ista joj majka, šta me posećiva svaki tjedan i stalno pita kako mi je. Uvek mi donosi sladoled od oraja šta mi je najmiliji i pozdrave mi iz sela donosi. Daa, da….

Glazba: Ti si moje najmilije.

Moja žena. Što mi ne dojde u posete? Dobro smo se slagali. Znala je privatit napor seljačkog života.

Zvukovi kokoši, pijetao kukuriče.

Obrađivala je veliku bašću, radila rame uz rame sa mnom na njivama i u štalama. Osim o deci, brinula se o mojoj nepokretnoj majci bez reči žaljenja. U svaki komadić našeg dvora donosila je svojom rukom toplinu. Zasadila je neko silno cveće razni boja, ni imena im ne znam… ni boje ne znam kako se zovu, al bi nam mirisalo od proleća do kasno u jesen.

Stvarna Antina kuca

Stvarna Antina kuća

U kući bi uglancala 'rastov nameštaj i patose da mirišu čistoćom dok se iz naše kujne uvek širio miris slavonske friške kuvane 'rane. Deca bi radoznalo podizala poklopce i virila u lonce da vide šta li je majka spremila danas. A onda bi kriomice iz ladice vitrine izvadili komad kolača i trpali u usta. Orahnjača, kiflice, punjene oblatne… Odale bi ih prosute mrvice na čistom podu ispred ormara. Deca su znala da je tu majka za nji', zabila bi se u majčinu pregaču, a onda bi ih zagrlila žuljevitim rukama. Za nji' najnežneima na svetu.

Glazba: Ti si moje najmilije.

U svaki moj dan unosila je toplinu. I nekaku ravnotežu. „E, moj Ante, ma šta ću ja sa tobom“, toliko mi je puta kroz smej izgovorila kada bi počinjo previše filozofirat. A to je bilo često.

Glazba: Ne dirajte mi ravnicu.

Sve je znala privatit. Gubitak sina nije. Izraz očiju moje kćeri sve je reko prije nje same kad mi je došla kazat. Nema je. Više nemam žene. Pokopana je na onom istom selskom groblju, par metara dalje od svoga sina. No, ja vezan za krevet, nisam mogo ni da je ispratim.

Zvuk televizije.

Kad se misli razbistre, bol ne mogu ublažit nikakvi likovi. Bol gubitka veća od bolova tela.

Glazba: Klanjam ti se smjerno.

Tad izgovaram nečujno moljitve šta sam izgovaro celi život. Za dobrih dana, zafaljivam Gospodinu za svako dobro kojim me za života nagrađivo. Za teški' dana, molim Gospodina da me uzme k sebi. Molim da me čim prije pokopaju uz moju ženu, tamo blizu moga sina. Šta l' ću ovdi? Više ni ne znam kol'ko mi je godina. Uglavnom ne znam kako se zovem. Krevet. Miris bolesti. Zvuk televizora iz ćoška. Noga koju nemam.

Zvuk televizije. Otvaraju se vrata i koraci.

Najednom zvuk televizora nadglasa buka iz hodnika.

U našu sobu ulaze žena i muškarac. Smiju mi se. Žena se saginje nad mene, ljubi me i grli, miluje obraze. Suze radosnice teku joj licem.

„Moj stric! Moj stric!“, ponavlja.

Muškarac ostaje iza nje, pozdravlja me, pita kako sam. Govore nekako drug'čije. Ne, sigurno nisu Slavonci. Žena krene vadit iz vrećice friške jagode, neke pudinge i sokove. Sve je za mene, kaže. Da l’ bi sad nešto pojo ili popio, pita me brižno. Ma ne, zafaljivam. No pitam se, 'ko su oni? Zazvoni joj mobitel.

Uključiva nešto pa se mobitel pretvara u mal televizor. Druga žena, nešta stareja, s tog televizora ponavlja to isto.

Kad mobitel postane televizor

Kad mobitel postane televizor...

„Moj stric! Kak te lepo videti! Moj dragi stric!“

Dovršimo sa njom, al žena pored mene, sad zove još nekog. Ponovo se mobitel pretvara u mal televizor. Ovaj put vidim mladu ženu, gotovo divojku, koja ponavlja slične reči, očima puni' ljubavi i suza. Toplina mi se širi oko srca i pitam se: Bože moj, ma 'ko su svi ti ljudi?

Kad mobitel postane televizor2

Žena, ko da mi čita misli, govori mi da je ćerka mog brata šta se oženio u Zagorju i tamo osto živit. Muškarac šta je došo sa njom njen je muž. Nazvala je svoju sestru i njenu ćerku. Sve su me 'tele vidit.

Moj brat. Jozo. Odjednom oživi njegov lik, dječaka. Mirnog mladića.

„Brat. A kako je on? Je l’ dobro?“, pitam tiho ženu pored sebe.

„Nema ga više … bil je jake betežen.“

Da. Sećam se našeg zadnjeg susreta u Zagorju. Njegovi' reči i stiska ruke.

„E, moj brate, 'vo je zadnji put.“ Sećam se i njegovog pogreba.

Glazba: Ne dirajte mi ravnicu, instrumental podloga.

Pevali su i njemu kako se priliči „Ne dirajte mi ravnicu“.

Bratova kći me sad drži za dlan i pričom me odvodi za stol u njenoj kući di smo poslednji put sedili zajedno, brat i ja. Cela obitelj. Kako su bili sretni kad sam tada ušparanim 'rvatskim kunama od svoje skromne poljoprivredne mirovine darivo nju i sestre, svu nji'ovu decu. Svima jednako. Kako joj je taj moj dar nešto najlepše što može zamislit. Kol'ko je moga srca u tom daru bilo. Kako taj čin, a i svaku drugu dobrotu svi moji u Zagorju itekako pamte. Kako za mene stalno molji. Ja se ne sećam tog novca, koliko ga je bilo. Znam da ga nisam imo puno, al’ je brat imo teži život od mog. Namučio se. Jedino bogatstvo imo je u deci, unučadi i praunučadi. Kako sam volio pronaći crte lica naši' roditelja na njihovim licima!

Glazba: Klanjam ti se smjerno.

Ne znam kako se zove žena pored mene. Ni čovek. Ni 'ne dvi šta su mi divanile s mobitela.

Znam jedino da su moje. Znam da sam ja njihov.

Prizno sam joj da ponekad Gospodina moljim da me uzme k sebi. Kad je preteško.

„Kaj ti je, stric? Kaj da te Božek posluhnul? Onda te više nigdar ne bi mogla videti ni zagrliti?! Znaš da dok tebe vidim, kak da si svojega tatu opet vidim. Tebe jedino imam. Božek najbolje zna!“

Zagrljaj i sve izgovorene reči greju me dugo nakon nji'ova odlaska. Ljubav u njenim očima i muškarca pored nje. Ljubav u očima žena s mobitela.

Glazba: Klanjam ti se smjerno.

Moljitvom u sebi zafaljivam za doživljen blagoslov. Svoga zaštitnika po kojem su mi dali ime, svetog Antuna, moljim da mi i dalje pomaže pronalazit izgubljene misli i sećanja. Osnaživat veru.

Glazba: Sv Antunu (Tomislav Ivčić i djeca).

Slavni sv. Antune, ti si vršio božansku moć da se najde ono što je izgubljeno. Pomozi mi da opet najdem Božju milost, da najdem što sam izgubio! Moljim za sve moje. Makar i ne znam kako se zovu, gdje su sve i koliko ih ima. Draga lica plešu preda mnom. Žena. Deca. Japa. Majka. Braća. Nji'ova deca. Moje selo. Naš dvor i zelena kuća. Žena šta me grlila maločas i zvala me stricem. Zvala me svojim. Moljim Gospodina neka mi bude milostiv pa da ovo sećanje zadržim bar do sutra.

Kako bih mu mogao ponovno zafaljivat.…

Sutra.

Glazba: I kad umrem, pjevat će Slavonija.

KRAJ

_______________________

Snježana Novotny, magistra ekonomije i stručna specijalistica javne uprave, rođena je 1976. u Varaždinu, odrasla u Ivancu, zaposlena kao viša stručna savjetnica u državnoj upravi. Snjezana NovotnySa suprugom i dvojicom sinova živi u Gornjem Knegincu.

Piše poeziju na standardu i kajkavskom arhaičnom ivanečkom dijalektu od 2022. kao i kratke priče od mladosti, a slika od 2018. Članica je Hrvatskog sabora kulture.

KNJIŽEVNI RAD

Poezija

Prva zbirka poezije “Pouring duše” (2023.) promovirana u Noći knjige 21. travnja 2023. Za pjesmu „Lafra“ osvaja Zlatni Kaj na 7. recitalu kajkavske poezije „Božo Hlastec“ 27. siječnja 2024.

Radovi odabrani i uvršteni u zbornike suvremenog pjesništva:

  • “San o suncokretu”, Zbornik „Senje i meteori“ Varaždinskog književnog društva, Varaždin, 2022.
  • “Na kup”, Zbornik „Senje i meteori“ Varaždinskog književnog društva, Varaždin, 2023.
  • “Ringišpilj”, Zbornik “Draga domača rieč“ Knjižnice Gustav Krklec, Ivanec, 2022.
  • “Vusnice”, Zbornik „Draga domača rieč“ Knjižnice Gustav Krklec, Ivanec, 2023.
  • “Kolaž”, Zbornik Recitala ljubavne poezije Željka Boc „Hod se nastavlja“, Marija Bistrica, 2023.
  • “Trenutak”, Zbornik Recitala ljubavne poezije Željka Boc „Hod se nastavlja“, Marija Bistrica, 2024.
  • “Buđenje”, međunarodni Zbornik Poezije zlatnih stihova „Proljeće se budi” 5.dio, Split, 2023.
  • “Barumba”, Zbornik “Neodsenjani dom” 42. recitala Dragutin Domjanić u Sv. Ivan Zelini, Sv.Ivan Zelina, 2023.
  • “Na akcije”, “Pe demači”, Zbornik recitala “Stara lipa” u Vrbovcu, Vrbovec, 2023.
  • “Uzdam se u tvoje srce, Isuse”, Zbornik recitala Srce Isusa i Marije u Modrovcu, Modrovec, 2023.
  • “Ma mati mi je naviek gevuorila”, Zbornik “Pero v srce namakati” Recitala kajkavskog pjesništva 58. Kaj u Krapini, Krapina, 2023.
  • “Naslikala sam svoje srce”, Zbornik “Zvira reč”, Čakovec, 2023.
  • “Dan narcisa”, “Josip Prudeus”, Gradska knjižnica Samobor, Samobor, 2023.

Kratke priče

Kratka priča “Ponovo olujno” objavljena je u Varaždinskom književnom zborniku 2014. a “Moje naranče” u Zbirci kratkih priča “Decameron 2020. Priče iz karantene”.

Na 15. Natječaju hrvatskoga duhovnoga stvaralaštva “Stjepan Kranjčić” u Križevcima 2023. osvaja prvu nagradu u žanru kratke priče za kratku priču “Vrijeme posjeta” koja je objavljena u zborniku „Pred svjetionikom duša“, Križevci, 2023.

Drama

“Vrijeme posjeta” radio monodrama napisana prema istoimenoj nagrađenoj priči, izvedena je na Radio Mariji 18. veljače 2024. u izboru, obradi i režiji Sanje Nikčević i izvedbi Ive Mijatovića Ice i objavljena na Portalu HKV-a.

SLIKARSTVO

Samostalne izložbe

  • “Subotnji zagrljaj”, Kulturni centar “Ivan Rabuzin”, Gradska knjižnica Novi Marof, Novi Marof, 2021.
  • “Prelijevanja i previranja”, dvorac Batthyany u sklopu programa „Ludbreg petkom“, Ludbreg, 2021.
  • „Duša na platnu – ljudima i gradu“, Muzej planinarstva, Ivanec, 2022.
  • “Prostor za Vas”, Knjižnica Fran Galović, Koprivnica, kolovoz 2022.
  • „Jesen susreće zimu“, Gradska knjižnica Varaždin, Varaždin, 2022.
  • pop-up izložba u Županijskoj palači uz međunarodni poetski maraton povodom obilježavanja Svjetskog dana poezije, Varaždin, 25. ožujka 2023.
  • “Pouring duše”, Galerija Dvora Trakošćan, Trakošćan, 2023.
  • "Unutarnji pejzaži", Galerija Kraluš, POU Sv. Ivan Zelina, Sv.Ivan Zelina, 2023.

Zajedničke izložbe

  • „Transformacija“, Zrinski art festival u Čakovcu u palači Scheier, Čakovec, 2020.
  • “Križ”, “Muka, Izložbe “Sveti Marko Križevčanin”, Gradski muzej Križevci, Križevci, 2021., 2022.
  • „Proljetno buđenje“, 9. zagorski likovni salon u Galeriji grada Krapine, Krapina, 2021.
  • “Eksplozija”, „Međunarodna izložba minijatura Dubrovačkih knjižnica 2022“, Dubrovnik, 2022.
  • “Stanje srca” u “Rekvijemu za ljepotu” HDLU Istre u Puli te u užoj selekciji radova iste izložbe od 3. travnja gostuje u Umagu, Pula, Umag, 2023.
  • “Dolazak”, “Stanje srca”, 16. Profutura u Poreču, Poreč, 2023.
  • “Lomljivost”, „Kult ružnoće“, selektiran tematski projekt HDLU Istre, Pula, 2023.
  • “Put svjetla”, “Autoriteti” selektiran tematski projekt HDLU Istre, Pula, 2023.
  • “Inside”, “Tragom geste“ HDLU Istre, Pula, 2024.

Autorica je likovnoga rješenja naslovnice Facebook književne grupe „Kolovrat riječi“, naslovnice autorske zbirke pjesama “Pouring duše” te naslovnice monografije “Put svjetla” autorice Antonije Bobek.

Samostalno izlaže 2021., 2022. i 2023. u Ulici umjetnika na varaždinskom Špancirfestu, te 2022. u sklopu ARTgateway projekta u Čakovcu. Sudjeluje i na likovnim kolonijama u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Austriji.

Pon, 17-06-2024, 05:33:52

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.