Hrvati se mogu ponositi i dvojicom izvrsnih renesansnih skladatelja. Jedan od njih je Julije Skjavetić (Schiavetti), koji je djelovao u 16. stoljeću. Između 1557. i 1573. živio je Šibeniku, gdje je vodio zbor u čuvenoj šibenskoj Katedrali sv. Jakova. Skladao je zbirku madrigala za 4-5 glasova i zbirku moteta za 5-6 glasova (obje izdane u Veneciji, 1563. odnosno 1564. godine). Značajna zbirka njegovih moteta čuvala se u Dresdenu, ali je nestala po uništenju grada 1945. Na sreću, pronađena je 1993. u Krakowu.

 

 

Charles Billich istaknuti je hrvatski slikar rođen u Lovranu u Istri. Od 1956. radi u Australiji. Počasni je građanin Atlante od 1996., grada u kojem su te godine održane Olimpijske igre koje su obilježile stotu obljetnicu prvih modernih olimpijskih igara. Billich je bio službeni umjetnik automobilističke utrke Formula 1 Grand Prix Melbourne 1996. 1997. je bio službeni umjetnik australske i francuske olimpijske momčadi za Olimpijske igre u 2000. Bio je izabran službenim partnerom australske i američke olimpijske ekipe za Olimpijske igre u Ateni 2004. Te je godine izabran za Službenog umjetnika Olimpijskih igara u Pekingu 2008. Billicheva slika, Beijing Cityspace (Svemir grada Pekinga) bila je službena slike rabljena u ponudi Pekinga za domaćinstvo tih Igara.

 

 

Uz našu videorazglednicu Bijelih stijena u Gorskom kotaru želimo svim našim čitateljima sretnu Novu 2009. godinu.

 

 

Hrvatska glagoljica ima dugi i zanimljivu povijest dugi više od tisuću godina. Hrvati koji su rabili glagoljicu bili su jedini narod u Europi koji je dobio posebnu dozvolu pape Inocenta IV. (1248.) za uporabu vlastitog jezika i tog (glagoljaškog) pisma u liturgiji. Preciznije, dozvola je formalno dodijeljena senjskom biskupu Filipu. No, posebna pažnja koju je Vatikan pokazivao prema glagoljaškoj liturgiji u stoljećima koja su uslijedila (čak i tiskanjem nekoliko glagoljaških misala u Rimu), pokazuje da se ta privilegija primjenjivala na sve hrvatske zemlje gdje se rabila glagoljaška liturgija, uglavnom duž obale. Kao što je dobro poznato, latinski je bio privilegirani jezik u crkvenim ceremonijama u Katoličkoj crkvi do 2. vatikanske sinode održane od 1962. do 1965., kad je odlučeno da se, umjesto latinskog jezika, u katoličkoj liturgiji dozvole domaći jezici. Zanimljivo je da se čak i danas u nekim hrvatskim crkvama rabi glagoljaška liturgija. 1252. godine je papa Innocent IV. Dozvolio benediktinskim glagoljaškim redovnicima u Omišlju, na otoku Krku, uporabu Hrvatske crkveno-slavonske liturgije i glagoljaškog pisma umjesto latinskog.

 

 

Prve godine 20. stoljeća u hrvatskoj političkoj povijesti bile su burne i sudbonosne. Bile su one značajne ne samo u Hrvatskoj, nego i među Hrvatima u Americi i drugim dijelovima svijeta. Godina 1903. bila je puna nemira i buna, posebice u užoj Hrvatskoj i Slavoniji. Narod se pobunio protiv otvorene mađarizacije, koju je provodio zloglasni Khuen-Héderváry i domaći mađaroni. Hrvati širom Amerike, posebice u Chicagu, potaknuti prilikama u domovini, počinju se politički organizirati, skupljati i slati pomoć u Hrvatsku, te američkim političkim krugovima ukazivati na događnja u domovini, tražeći razumjevanje i pomoć u obrani hrvatskih prava. Pod vodstvom liberalnih snaga oko „Narodne omladine“ tih godina dolazi do politike „novog kursa“, a 1905. do Riječke i Zadarske rezolucije i time Srbi u Hrvatskoj postaju ravnopravan „narod“. Godina 1906. donosi pobjedu takozvane Hrvatsko-srpske koalicije na izborima za Hrvatski sabor. Vodeće osobe među Hrvatima u Chicagu i njihovo glasilo Hrvatska zastava bili su uglavnom naklonjeni politici „novog kursa“ i Hrvatsko-srpskoj koaliciji. U tim povodom napisanom članku lako je uočiti radost okupljenih čikaških Hrvata nakon pobjede opozicije na saborskim izborima iz svibnja 1906. Njihova ljubav za svoj narod i domovinu je veličanstvena. Oni vjeruju i nadaju se da je ovo sudbonosna prekretnica, da je to početak novog doba za hrvatski narod, da sviće ujedinjena i slobodna Hrvatska. (A.Čuvalo)

 

 

U knjizi Ignjata Đurđevića objavljenoj u Veneciji 1730., napisanoj na latinskom jeziku, autor izlaže vrlo uvjerljive dokaze da je sv. Pavao doživio brodolom na hrvatskom otoku Mljetu, a ne na Malti. Knjiga je 2008. objavljena u hrvatskom prijevodu s latinskog, uz vrlo opširnu uvodnu znanstvenu studiju koju je dr. Miho Demović, na hrvatskom i engleskom jeziku. Sjetimo se da je papa Benedikt XVI. 2008. godinu proglasio Godinom svetog Pavla. Zanimljivo je da suvremeni prijevodi Biblije spominju da se brodolom kojeg je doživio sv. Pavao dogodio na "Malti" u Jadranskom moru (vidjeti Djela apostola, poglavlja 27 i 28). Malta se, međutim, nalazi u Libijskom moru, a ne u Jadranskom, Ime Malta trebalo bi biti Melita, kao što stoji u izvornoj grčkoj inačici Biblije i u latinskoj Vulgati, a što se bez ikakve sumnje odnosi na hrvatski otok Mljet.

 

 

Ivana Brlić Mažuranić (1874.-1938.) izuzetno je poznato ime kod hrvatske djece. Napisala je prekrasne knjige hrvatskih bajki, od kojih je najpoznatija Priče iz davnine koja je izdana u Zagrebu 1916. F.S. Copeland je tu knjigu preveo s hrvatskog na engleski jezik pod naslovom "Priče iz davnnine" a objavljena je 1924. u Londonu (izdavač: George Alen & Unwin Ltd (260 stranica, tvrdi uvez)). Te su priče postale popularne diljem svijeta kao rezultat nedavnih fantastičnih flash-art prezentacija koje je inicirala Helena Bulaja iz Zagreba. Pogledati, primjerice, Neva, glazba i animacija: Ed Beals. Knjige Ivane Brlić Mažuranić bile su prevedene na sve glavne svjetske (više informacija na hrvatskom).

 

 

Ivan Mane Jarnović (1740.-1804.) bio je izuzetni hrvatski violinist i skladatelj 18. stoljeća. Vjerojatno je potjecao iz Dubrovnika. Imao je istinsku europsku karijeru – svirao je, skladao i ravnao u Francuskoj (Pariz), Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, skandinavskim državama, Engleskoj. Svirao je prvu violinu u orkestru ruske Katarina II. Jarnović je skladao oko 50 komornih instrumentalnih djela, 22 violinska koncerta (17 ih je sačuvano), a poznat je i po tome što je uveo romance kao spori stavak u strukturu violinskog koncerta. Njegov je život opisan u romanu Jarnowick G. Desnoisterresa (Le Brisoys, Pariz 1844.), te u zbirci n Scènes de la vie d'artiste (Scene iz života umjetnika) P. Smitha (Une leçon de Jarnovic (Jedna lekcija Jarnovića), Paris, 1844.).