Domovinski rat - Svjedočanstvo iz srpskog logora

Zatočen sam 30. srpnja 1991.g. u šumi kod Gline. U logoru Manjača proveo sam 8 mjeseci i 20 dana. Svakodnevno su me tukli nogama, šakama, kundacima, stavljali u klade da stojim po nekoliko dana bez vode i hrane. Čizmama su mi izbijali zube. Nisu mi dozvoljavali da vršim nuždu. Nitko mi nije smio dodati vode da ne bi bio odmah ubijen.

Za hranu su nam samo bacali na pod sirovu rižu i sirovi grah. Po zimi sam razgrtao snijeg i jeo travu. Vezali su me bodljikavom žicom za noge da visim naglavačke, udarali po glavi i tijelu dok nisam izgubio svijest. Sipali su mi sol na rane. Bacali su me puno puta u samicu bez hrane i vode, pa sam jeo žive miševe i bjelouške koje sam ulovio i iz jamice koju sam iskopao pio sam kišnicu.

Više njih me silovalo govoreći da ću vidjeti što je ustaška muška kurva. Prilikom jednog ispitivanja propucali su mi koljena, prerezali su mi nožem članak na lijevoj ruci do kosti. Od udarca u lijevo uho pukao mi je srednji bubnjić od čega i danas imam posljedice. Spavao sam na podu slabo obučen u barakama kojima je prokišnjavao krov, a kroz razbijene prozore puhao hladan vjetar. Danima mi nisu dali da spavam. Više puta sam izgubio svijest od batina i gladi.

Trpio sam svakodnevna ispitivanja o imenima zapovjednika, o tome gdje se nalaze naše postrojbe, kakvo je naoružanje, brojno stanje, pod prijetnjom da će pronaći moju obitelj koja će stradati ako ništa ne kažem.

Silili su da stavim na glavu kapu šajkaču s kokardom ili petokrakom, što nisam, tjerali da pjevam četničke pjesme što također nisam, pa su me zbog toga toliko zlostavljali. Okupljali su nas da gledamo kako zlostavljaju neke logoraše i na kraju ubiju i govorili nam da je to primjer da će svatko tako proći ako odbije suradnju.

Zabranjivali su nam međusobnu komunikaciju prijetnjama, zlostavljanjem i smrću. Govorili su nam da nas se naša Hrvatska odrekla i da bi bilo bolje da smo se priključili njihovoj vojsci. Tjerali su me da potpišem prazan papir, pa da ću moći ići doma, što nisam potpisao pa su me ponovno mučili.

Gledao sam kako dečke vežu za stup i batinaju bičem, remenjem, pendrecima i na kraju ih ubijaju. Govorili su nam da ćemo i mi tako završiti. Kad smo molili vode nisu nam dali, nego su je prolili na zemlju pred nas. Po noći nisam mogao spavati od jauka i zapomaganja zatvorenika. Žigosali su sa užarenim željezom slovo U na čelu pri ispitivanju, mučenju i ubijanju. Ako su zatvorenici pokušali uzeti bilo koji komad hrane iz napoja, a bili su primijećeni odmah su bili klani ili ubijani, mučeni do smrti na razne načine. Odvođeni smo na rad u pratnji u vojnim kamionima – neki se nisu ni vratili.

Od svega toga što sam proživio psihički i fizički sam se razbolio.

Oslobođen sam 18. travnja 1992.g. kad su me ujutro prozvali, bacili u kamion te sam odvezen za Zagreb, Remetinec. Moja razmjena nije evidentirana od Crvenog križa zbog njihovog propusta, imao sam 27 kg.