Internetske stranice generala Slobodana Praljka sadrže niz zanimljivih dokumenata o zbivanjima tijekom Domovinskoga rata, od ratnih operacija oko Sunje 1991., pa sve tamo do operacije "Oluja". Kako odmiče suđenje u Haagu, tako te stranice postaju sve bogatije, pa se na njima može naći i cijeli niz svjedočanstava osoba čiji se ratni put ispresjekao na ovaj ili onaj način s ratnim putem generala Praljka. Ovoga puta za dio našeg Portala posvećen Domovinskom ratu i općenito hrvatskim žrtvama odabrali smo prenijeti iskaz Željka Vranovića, iz kojeg se između ostalog zorno vidi s kojim su se sve problemima morali nositi branitelji Sunje i okolnih mjesta, jedinoga područja koje je ostalo cijeli Domovinski rat slobodno na južnoj obali Save istočno od Siska.(mm)

Iskaz Željka Vranovića, s ratnim nadimkom Vepar

Evo , ja ću vas moliti prvo da mi se predstavite.

Ja sam Željko Vranović. popularno zvani Vepar.

Željko Vranović.

Da.

A zašto Vepar?

Pa. to je ratno ime, nadimak još od 92. Imam više tih imena.

Recite mi, za vrijeme rata, dakle samo ukratko da znam gdje ste bili, što ste radili?

Ja sam bio zapovjednik protuoklopne bojne za protuoklopnu jedinicu u 17. dp, domobranskoj pukovniji, na čelu sa zapovjednikom Slobodanom Praljkom.

Vi ste rođeni gdje?

Ja sam rođen ovdje, u Željezari Sisak.

U Željezari Sisak?

Da.

Dobro.

20. kolovoza 1961. godine. Kupio sam kuću u Sunji 1985. i tamo sam se upoznao sa svojim mještanima. dečkima, prijateljima rata i tako.

Početak rata, odnosno 27. srpnja vas je zatekao u Sunji?

Da.

Gdje ste se nalazili?

U Sunji.

U Sunji?

U Sunji u policijskoj postaji, pričuvni sastav. Bio je onda pričuvni sastav jer nije se smjelo biti kao vojno lice nego samo policija.

I što su bila vaša prva zaduženja? Vi ste znači bili tamo prije nego što je došao Praljak?

Pa bio sam prije tamo nego je došao gospodin Praljak. Moja zaduženja su bila, i mojih suboraca, da zaustavimo agresiju od četničkih provokatora na Republiku Hrvatsku.

Dakle, u tom periodu pretpostavljam da je taj zadatak bio dosta težak, je li?

Bio je dosta težak, slabo naoružanje, nikako. Neki su dečki otišli sa... tko je imao nož, sjekiru, čekićem u čizmi i tako. Znači, išli smo ono da obranimo svoje najmilije i to nam je bio jedini zadatak, da ne daš agresoru....

Kako je funkcionirala obrana u tom periodu? Dakle, govorimo o 7. i 8. mjesecu 1991. godine. Sto se tu događalo? Kako ste vi zapravo držali te crte?

Obrana kao obrana. Mi smo vršili više politički propagandu. Vikali smo da imamo ovo, da imamo ono. Naoružanja faktički nismo imali ništa. Oni da su znali bi nas pojeli u jedan zalogaj. Više smo se držali baze, propagande.

To su one puške koje ste davali jedan drugome, je li tako?

Oružje, jako slabo, nikako, lovačke puške, rekao sam već, čekić, sjekiru, tko je što imao. Ali smo znali baciti neku propagandu: «Čuj, očekuje se napad ***. Imamo to, to, to» Međutim imali smo, možda jesmo ili nismo, minobacač koji smo...

Vozali?

Vozali. Ispucali te granate na jednom čošku, drugom, trećem, tako u krug. Tako da smo njih omeli da nisu znali točno situaciju s čime...

Je li vas bilo strah?

Strah? Onda nije nitko pitao za strah. Ne. Nema čovjeka koji nije strašljiv. Nego. jednostavno se znalo to da su oni nas htjeli ono. iskorijeniti skroz. Znači, onda nema straha: ako ja idem obraniti svoju obitelj. Nema tu onda ...

I onda dolazi Praljak, početkom rujna 1991.?

Dolazi gospodin Slobodan Praljak, moj najmiliji zapovjednik u Sunji. Ne samo moj nego općenito. Ja se nadam cijele Sisačko-Moslavačke regije.

Kakav je bio vaš prvi susret s njim?

Moj prvi susret je bio u devetom mjesecu, baš 1991. kada je i došao. Čim je došao, došao je na crtu. To mi se odmah kod njega kao kod čovjeka svidjelo. Znači, došao je vidjeti, obići, da vidi da li su ti ljudi obučeni, da li su naoružani. Došao je vidjeti...

Na kojem dijelu crte?

Ja sam bio na B52 taj puta, takozvani punkt «Migovi» popularno, na krilu. To je B52. «Migovi.»

I on je došao tamo?

On je došao tamo.

Što je on rekao kada je došao?

Čim je došao rekao je: «Dečki, je li vas strah?» Baš su granate padale. Mi sada.. .Tko je iza leđa? Izašli van iz bunkera, pucalo se. Vidimo čin na njegovom ... Nismo znali ni ime ni prezime. Rekoh: «Gospodine, nije nas strah.» Onda se on predstavio: «Ja sam gospodin Praljak Slobodan.» i tako, rekao je da je zapovjednik, da nas je došao obići. Bilo nam je drago. Taj moment nismo imali... granate su curile ...mi smo jednostavno pričali kao da se ništa oko nas ne zbiva.

On je ostao ***?

On je ostao, ostao je uz nas, čitavo vrijeme. Još je obišao i dalje sve dečke. Stvarno, kao čovjek, mogu reći to i kao strateg, kao čovjek nemam riječi. Bio je jedan od odlučnih ljudi i znao je ispuniti obavezu i prema vojniku i prema ...

Što je bilo prvo što je Praljak tražio kada je došao?

Prvo što je bilo...

Što je bilo prvo što je pokušao napraviti?

Prvo što je bilo, pokušao je mijenjati da se svi utvrdimo. Znači, da se iskopaju bunkeri, da se Sunja bolje, ovaj ... to je bilo prvo. Za zaštitu ljudi. To je bilo na čelu, da zaštiti nas vojnike kao ljude. Nismo imali pojma o ničemu tome. Dao je strategiju ukopati se, napraviti crtu bojišnice. To mu je bilo prvo. Bio je velikodušan za ljude.

Vi kada mi to pričate, to zvuči kao da je sve išlo lagano?

Nije išlo lagano, ne.

Što se zapravo događalo?

To je velika priča, dugačka priča.

Kako je to od prilike, mislim kako je to napredovalo taj posao...?

Mogu vam reći dakle sa zadovoljstvom od strane ljudi.

A ja sam čula da ljudi baš i nisu bili oduševljeni?

Čujte, u svakom žitu ima kukolja. Ja vam pričam isto kao zapovjednik. I ja sam bio zapovjednik ali sve u svemu ljudi su ovako, onako, nećemo - ali on je znao dati u ljude onaj neki instinkt, šalu. Kroz šalu mi smo to sve napravili, kako bih vam rekao, uza svu tu bol, netko ... Ali, sve se to napravilo. I na kraju, kada smo zbrojili dva i dva, ustanovili smo da čovjek želi nama dobro. I to su ljudi vidjeli i ostali, to smo se prihvatili i stvarno ... eto.

Jeste li vi često bili u kontaktu s Praljkom?

Pa mogu reći dosta puta. I on je bio tu zapovjednik cijele obrane crte. Tamo su bile i druge brigade, 2.A, Gromovi današnji, i onda je bila... Pretežno je imao 2.A i mi, nas kao 17.dp, domobransku pukovniju. Mi smo bili pridodati toj drugom sastavu A. Dosta smo surađivali po pitanju obrane, po pitanju odjeće, po pitanju logistike, hrane, svega ostalog. I mogu reći samo najbolje o njemu.

Što je za vrijeme Praljka bilo vaše zaduženje?

Moje zaduženje je bilo da spriječim napredovanje tenkova i oklopnih jedinica prema Sunji.

Jeste li imali puno posla?

Pa, bilo je stvarno, ne puno nego ... i ostao sam i bez noge...

To se dogodilo kad je Praljak bio?

Ne, ne kasnije.

Recite mi, pritisak je bio veliki, je li tako?

Pritisak je bio veliki s njihove strane. A kao pravi zapovjednik, morao je biti i od strane nas, od našeg zapovjednika, da mi još veći pritisak damo na onu silu da to bude...

***** bio veliki problem. Nije se imalo s čime pucati?

Nije se imalo s čime, ali smo mi imali veliku volju. Jer neki puta, bolje je imati veću volju nego da imate naoružanje, ne znam, evo agresor protiv koga smo se tukli. To je bila i JNA i četnici. Ne samo njihova radikalna vojska nego i JNA. Ali mi smo imali veće srce nego njihovo oružje. Badava ti oružje ako nemaš morala, ako nemaš ...

Recite mi jeste li bili u prilici da u vatrenim situacijama budete s Praljakom?

Imao sam tu priliku prvi dan, čim sam ga upoznao.

Možete mi opisati malo?

I mogu opisati još jednu priliku, isto je bilo vatreno krštenje. To je bilo 1.11. i 2.11., napad na Sunju. Preko šest tisuća granata. Gospodin Praljak Slobodan je došao kada je padala "leteća tvrđava" takozvana B52. Isto, bio je tu nazočan. Izvlačili smo ranjenike. Ja sam nosio jednu dvojicu kroz kanal. Točno mi je on čuvao odstupnicu, gospodin Praljak.

Možete malo opisati taj događaj? Ili vam je preteško da o tome pričamo?

Pa mogao bih ga opisati ali baš mi nije ono...

Ako mislite da ne možete...

Došao je gospodin Praljak. To je bilo 1.11. na 2. 11., spuštala se noć. To je bilo cijelu noć granatiranje i cijeli dan, cijelo jutro i cijeli dan. Negdje u podne, oko četiri sata, sada ću vam ispričati ovaj događaj kada je osobito bio gospodin Praljak... Josip Božić i ja. Bio je jedan mladi dečkić 17 godina kod nas u jedinici, nije imao ni punih 17. Ostao je jedan čovjek ranjen prema Vedrom Polju prema pruzi, tamo. Ostao je čovjek ranjen, bez noge. Ne da je ostao bez noge, nego je ranjen, prostrijeljen kroz nogu...

Recite mi što je radio tamo? On je išao negdje ili što se ...?

Ne, on je bio kao izviđač. Trebalo je dati koordinate odakle bi mi se...

Aha, dobro.

I tu je...

... Bio ranjen?

Pri tom je bio ranjen. Trebalo je otići po njega. Gospodin Praljak je isključivo sam krenuo medu prvima, i onda sam ja uz njega dotrčao i rekao gospodinu Praljku da mi drži odstupnicu. Tako je i bilo.

Znači, vas dvojica ste sami išli ili...?

Bilo je još dečki. Bio je taj Dominik ***** i Josip Božić. Onda je bio Baranček Damir iz Gromova. 2.A. Kada se ide po ranjenika...

Tko je bio momak koji je bio ranjen?

Momak koji je bio ranjen... ja mu znam na žalost samo nadimak.

Kako?

Masni smo ga zvali.

Masni?

Da. Vidim ja tog čovjeka često, vidimo se. Znači, on je ostao... Bio je prostrijeljen...

On je navodio*** je li tako? *** vatru. Bio je ranjen?

Da. Ostao je...

Praljak, vi i znači grupa...

Grupa, koja je išla po njega, gospodin Praljak..

Što je Praljak rekao kada je čuo da je čovjek ranjen? Što je rekao? Da.

Bio je ljut. Nije svejedno da zapovjednik izgubi čovjeka...

Pucnjava traje?

Pucnjava traje. Ne da je bio agresivan, bio je jednostavno, stalo mu je. On je čovjek koji je isto kao i ja, da se desi ne znam kome što, da mu je stalo taj moment za svakog čovjeka. Ne samo da bude ranjen, nije dao da bude ogreben nijedan od nas.

I znači krenulo se...?

I krenuli smo po tog čovjeka stoje ostao ranjen.

Je li trebalo ići daleko?

Bilo je... pa ima negdje oko 250 metara.

Kakav je to bio teren?

To je bio močvarni teren. Kanali, ti znaš gdje je *** vulkanizer, prema onoj kući prema Drljačama, ne Drljačama, kako se zove... Vedro Polje. Tamo je i staza taj dio. Tamo su okupirali sve... naši ljudi, imam i kolegu čiji je otac ubijen, dan prije tog napada, ubijali su ljude tromblonima onim, i krave, i sve. Nije se izvukao. Još sam ja rekao čovjeku, pušio je «Koronu», «Ostanite ovdje kod nas.» veli: «Ne, ja idem doma svojoj ženi.» Međutim, nije se vratio. Vratio se. Ja sam ga dovezao u tačkama.

Karanović?

Ne, to je od Jelića Tome otac. (višeglasno)

To je bio drugi. To su znači bila dvojica...?

Da. Ja sam ga dovezao u tačkama.

Vratimo se malo na ovaj događaj izvlačenja ovog čovjeka.

I sada, kada je počela ta pucnjava...

Koja je bila formacija kada ste išli do tog ranjenog čovjeka? Tko je išao prvi?

Ja sam išao prvi. Bila je formacija nešto slično kao u **** da idemo, da si držimo zaštitu, razmak, normalno. I onda sam išao...

Gdje je Praljak bio u tom?

Praljak je bio sad Nova cesta... Da, na onoj strani. Tu je bila jedna kuća, zidana, kao ona B52. Čim je ova porušena stara, tu su se dečki preselili u novu. Njega samo ostavili da nam čuva odstupnicu.

Praljak je ostao čuvati odstupnicu?

On je bio naprijed. Onda sam ja došao. Gospodin mi je ostao čuvati odstupnicu. Onda je gospodin Josip došao za mnom. Ja sam još imao 200 metara, išao sam kanalom. To je kanal s vodom non-stop. To je bio prvi mjesec, zima. On je taj čovjek bio na splavutinju. Uhvatio sam normalno splavutinju i onda sam ga vukao po...

Bio je pri svijesti?

Je, vikao je, normalno, noga boli. Automatski, dok sam ja njega izvlačio, on je bio toliko priseban daje zvao, uspio nazvati i Crveni križ, sanitet, gospodina Eida. ******

***Znači****?

On je imao motorolu. Zvao je Crveni križ da se dođe na križanje B52. Tamo smo tog čovjeka... Izvukao sam ga. Tamo smo ga položili na to križanje, na nosila i dalje je sanitet obavio svoj dio posla. Stvarao, mislim kao čovjek...

Hoćete malo predahnuti?

Može.

Možemo? Ovo ste mi sada ispričali. Ja ću vas sada još malo vratiti na jedan događaj koji ste mi spomenuli. Voljela bih da mi se prisjetite - ukoliko možete. Spomenuli smo Karanovića.

I Tomu Jelića.

I Tomu Jelića. To su dvojica ljudi...Naime Karanović je punac Mustafe Nadarevića. A Jelić je bio njegov susjed, je li tako? Oni su ostali u selu, je li tako?

Ostali su u selu.

Zašto su ostali u selu?

Oni su ostali u selu. Ljudi su imali blago, broj jedan. Nemaju kuda, nisu imali kuda otići. Znači, oni su ostali, njima je to bilo selo, Staza, je li tako, dobro sam rekao, selo Staza, oni su stariji ljudi. Oni su uvijek znali reći, to je... Nikada ne ću zaboraviti: otac od Tome Jelića znao je reći. znao je doći nama na položaj *** čovjek i tako, sinu, njegovu, Tomo Jelić, kod mene u jedinici i tako smo si znali popričati. Veli on: «Dijete, nemam ti ja kuda.» «Dodite k nama, ovdje u Sunju.» «Nemam ja kuda, ja i baba, ja i moje krave.» To je bilo njihovo. Mislim, oni su se nadali da im neće nitko. Jer, još su živjeli u onom svijetu da ih neće nitko dirati. Osjećali su se da nisu krivi, da nisu dužni. To je to. Znate, stariji ljudi kako.

Što se onda dogodilo?

Međutim, to je bilo dan prije kada smo pričali to da im se neće ništa .. .Oni su nama pričali da im se ne će dogoditi, međutim, preko noći, drugi dan, uletjela je jedna grupa, četničke horde, ne znam sam kako da ih nazovem ... I ljude su ono...po kućama...što ja znam...pucali su u njih..nemam pojma kad...ne mogu vam to ispričati ... Samo smo čuli da Staza gori...To sam čuo. Mi koji smo bili tamo na punktovima, ima dosta razdaljine, nismo vjerovali. Dok nisu dovezli, ne znam tko je dovezao, do križanja. Tomu Jelića i...

Dovezli su ih u kariolama, mrtve, dvije žene...

U tačkama. Onda sam ja preuzeo te tačke dalje, pa je gospodin Eid bio sa sanitetom i tako dalje. Opet druga jedinica sa ... koji su zaduženi. I onda smo mi tako temu eto. nastavili priču o tome... Ludnica, velim ludnica. To nije nitko mogao zamisliti da bi ljude išli ubijati tromblonima. krave su ubijali i sve, sve, sve na što su naišli, ubijali su.

Recite mi kako je Praljak reagirao u tim situacijama?

A čujte, što vam imam reći? Kako bi reagirao čovjek ...zapovjednik... Kako je reagirao..? Ja znam kako sam ja reagirao na gubitak. Ali gospodin Praljak, nije mu bilo jednostavno. Starije ljude ubijati, žene. djecu... Kako bi vi reagirali? Da vas pitam ovako? On je stvarno imao ono ... mogu reći dosta prisebno i nije slao ljude grlom u jagode da idu ginuti. On daje bio neki loš zapovjednik on bi rekao idemo mi to rasturiti na horuk. On je bio toliki strateg da je ... nije dao da se prave neke velike akcije bez veze, da se ide u osvetu, da se ljudi... Velim, bio je za ljude. Nije dao da ljudi gube živote bez veze. A da mu je bilo lako - nije mu bio lako!

Recite mi da li znate za događaj kada je otac jednog od naših momaka ostao u srpskom selu i taj momak je tražio Praljka da se ide po oca, da ga se izvuče?

Ne znam taj slučaj.

Ne znate?

Ne znam. Nisam upoznat s tim slučajem.

A znate li za događaj kada su na Stanicu ušli crnogorski rezervisti?

Banjalučki korpus...

Ili Banjalučki korpus

Da. Beli orlovi. Da.

Znam taj slučaj. I sam sam sudjelovao u tom slučaju. Dajte mi malo o tome pričajte.

Mi smo dobili zapovijed. Gdje ste bili? Taj put baš na Stanici.

Na Stanici ste bili?

Taj puta.

A zapovijed je bila - što?

Isto. *** protuoklopnih sredstava. Tu sam se našao baš na tom krilu na Stanici, sa svojim dečkima. Jer ja sam imao dvije grupe, dva voda. Dvije desetine, pardon. Jednu desetinu zaprečne vatre na Željezničkoj postaji, jednu desetinu B52. Išao sam obići svoje dečke i u jednom momentu tu se zapucalo. Strahovito se zapucalo. Tu sam imao čak i dvoje ljudi -samo malo da se sjetim bar nadimka ako ne imena... Kobra pokojni, tu je poginuo *** tromblon. Tu je bio Goran Vukmanović, još jedan gospodin Kiki, na PM-u, puškomitraljezu. Zoran Brkić. da... imao sam dosta tu dečki i stvarno pravi dečki. Somić Marko. Marko Somić, tako je.

I što se događalo?

Što se događalo? Imali smo veliku sreću što su bili vagoni između Željezničke postaje i njihovih crta. To nas je dosta zaštitilo. Koliko nas je štitilo toliko nam je i odmoglo. Mi smo dobili zapovijed da se .... Sada ne znam da li me pitate prvi napad ili drugi? Na tu Željezničku postaju?

Ja znam za jednom, kada su se naši povukli...

Prvi put su ušli. Zato pitam.

A bilo je još jedanput?

I drugi puta je bilo povlačenje. Kada smo dobili zapovijed povlačenja već smo bili **** dobrostojeći i sve.

Kada je bilo to drugi puta?

To je bilo 1994.

Ne, ne. Zanima me ovaj prvi.

Ovaj prvi puta. Dobili smo zapovijed da se povučemo kao dublje prema Sunji. Međutim, oni su iskoristili gužvu. Uletjeli su u Stanicu i htjeli su nas na prepad skroz

Prošli su vagone?

Ušli su oni u Željezničku stanicu, već prema kipu, do Agrarije čak... Na naše položaje.

Znači, naši su se već povukli?

Na rezervne položaje.

Dobro. Gdje je bio rezervni položaj? Hotel?

Hotel. Dobili smo zapovijed, ako ih sada ovdje pustimo oni imaju automatski cijelu cestu ... komplet...mogli su sa Petrinjom. I mi smo dobili zapovijed da se moramo vratiti na taj položaj.

Gdje je Praljak tada bio?

Gospodin Praljak upravo je bio u Sunji. Da, u Sunji je bio gospodin Praljak. Sada se ne sjećam da li smo imali ranjenih, poginulih, imali koga...na Stanici. Nije bilo ranjenih, tako je. Ni mrtvih. Mi smo uspjeli nekako... Gospodin Praljak je dozvao upomoć ... imali smo jedan taj što sam rekao - top. tu samohotku, i s tom samohotkom mi smo uspjeli sa dvije ili tri granate, ispalili smo

Gdje je ta samohotka bila?

Ja mislim na križanju. Kraj Hotela U dvorištu... je li tako? U Hotelu.

Dobro. I što je onda dalje bilo? Trebalo se ponovno vratiti?

Da, da , dobili smo zapovijed: ispucaj par granata i da se ti položaji vrate. Tako je bilo. Kada smo vratili te položaje, to je bila bitka do dugo u noć je trajala...

Dobro, ali tu je ... ta samohotka... S njom je bilo nekakvih problema? Koliko ja znam s tom samohotkom je bilo nekakvih problema. Dakle, nju je trebalo izvesti van.

To je trebalo izvesti. Ona je bila ... ona se okretala. Mi smo imali ... ona se nije ni vidjela. Ona je bila unutra. Tu gdje je skladište ... bili i zidovi i ona se... Onda je moralo izaći van, morali smo ... cijev je bila zaštckana. Da bi se cijev okrenula prema Četvrtkovcu...

Prijeko, znači?

Da. I onda kada smo okrenuli cijev, to je sada jednostavno, nije jednostavno doživjeti to. Kada se cijev okrenula opalili smo paljbu po njima, tih par projektila koliko je bilo. to nam je bila dodatna motivacija. Zauzeli smo položaj, utjerali smo ih.

Dobro, ali ja znam — ili, barem sam tako nekako čula - da je u tom manevriranju samohotke, u tom njezinom izvlačenju i svemu tome skupa bio Praljak negdje u neposrednoj blizini?

Da.

Što je on zapravo u tom trenutku radio? Dakle, s tom samohotkom

On je dao zapovijed upravo to, dao je koordinacije što treba, gdje treba djelovati.

Gdje je on stajao za to vrijeme?

Pa to vam je blizina kao odavde vi vidite, odavde 100 metara onu zgradu. I on je bio tu.

U odnosu na samohotku, gdje je bio?

Ako je tu samohotka gdje je ... On je mogao biti čak u samohotki s dečkima. Ne znam točno.

Uglavnom, bio je blizu samohotke?

Bio je jako blizu samohotke, dao je koordinaciju gdje treba djelovati najviše, odakle najveći otpor. Dao nam je dodatnu motivaciju kada je ... njih potjerali preko, automatski je naredio, dao je zapovijed za ukopavanje, i utvrde, i tako dalje. Došla je zapovijed, trebalo je puniti vreće s pijeskom i napraviti tu utvrdu. Zid jedan da ne mogu pucati po našim ljudima, je li? Da se ne vidi ispod vagona. Vagoni su štitili ali trebao je još metar i pol u visini tih vreća. Došao je gospodin Praljak, nadimak mi je rekao, imao sam dosta nadimaka, Devetar Cokulić, i veli: «Devetare ovi tvoji slabo rade.» I on se uhvatio, to me iznenadilo, zasukao je rukave i uhvatio vreću i počeo slagati. Onda sam ja s njim, i tako su došli i drugi dečki i počeli slagati vreće.

Je li psovao kada je to radio ili?

Ne. On je stvarno bio ono ...

Ali, dobro, mislim, zašto je on to radio?

Pa radio je, velim imao je osjećaj prema ljudima. On je volio ljude - i voli ih danas. Nije dozvolio... ja sam ga doživio kao oca... nije dozvolio da njemu, što ja znam, on je nas smatrao djecom. Cak smo imali dosta dogodovština. Znali su ga neki zvati kao oca. Kako bi rekao, prema sinu i tako. Toliko smo povjerenje stekli u njega. On je za nas...stvarno, pazio nas je. U ono doba, u ono vrijeme, kada uzmete sve te okolnosti, ljudi ginu, oko vas dečki, mladići, žene, djeca...On je u nas dao neku posebnu ono... i moral...ma sve. Ne znam, to je neopisivo. I stoje najhitnije - volio je ljude. Volio je ljude. Tu smo mu i dali ime, nadimak Hemingway. Slobodan Praljak Hemingway.

Zašto ste mu to dali?

Zato jer smo čuli daje filmski glumac, režiser i tako. Dali smo mu ime Hemingway i za nas će ostati... To malo tko zna njegov nadimak...zna se, ali baš ono neposredno da mu netko ovako kaže, to stvarno. Divan čovjek, zapovjednik... ja mislim da ga nikad nećemo imati kao takvoga. Niti će on imati takvu grupu ljudi kao što je imao. Stvarno.