Napad na Hrvate u selu Dusina kod Zenice

28. rujna, u najgledanijoj političkoj emisiji Federalne TV «60 minuta» (BiH-Federacije!), urednika Bakira Hadžiomerovića objavljen je prilog o početku rata u BiH između Bošnjaka i Hrvata. U tom prilogu novinara Damira Kaletovića izrijekom se kaže da je rat počeo 26. siječnja 1993. godine napadom Armije BiH na hrvatsko selo Dusina u zeničkoj općini kada je masakrirano 10 civila, od toga jedan Srbin koji se sklonio zajedno sa suprugom u tom selu (bila je to VII. muslimanska brdska brigada čijim drugim bataljunom je zapovijedao Šerif Patković zvani geler, danas ministar branitelja….?). Dakle, neistina-laž je da je rat počeo sredinom travnja napadom na Ahmiće.

Svi novinari koji rade priloge za tu emisiju su odreda Bošnjaci-Muslimani.

Ovaj članak ali i čitavu emisiju trebali bi dobro pregledati 'zagovornici' hrvatske agresije na BiH, redom: Mesić, Pusićka, Kajin, Manolić, Banac, Bilandžić, i kolumnisti tipa Denisa Kuljiša.

Što se to dogodilo u hrvatskom selu Dusina kod Zenice tog 26.siječnja? Pa pročitajmo što o tom krvavom događaju piše Vinko Pavlović, 31.prosinca 2001.g. u «Dom i svijet»:

Krvava Dusina

U knjizi «Boja smrti» autor Andrija Tunjić opisuje boravak u Zenici u ožujku 1993. i svoj susret s Živkom Totićem. S Dominikom Šakićem, Živkom Totićem i Tihomirom Ljubićem je 27. ožujka 1993. obišao zeničko selo Dusinu u kojem su 26. siječnja 1993. pripadnici 7. muslimanske brigade Armije BiH uhitili, pobili i izmasakrirali 10 muškaraca-devet Hrvata i jednog Srbina koji se tu sklonio iz Zenice. Ubijeni su: Draženko Kegelj, Mladen Kegelj, Niko Kegelj, Stipo Kegelj, Vinko Kegelj, Pero Ljubičić, Augustin Radoš, Franjo Rajić, Zvonko Rajić i Vojo Stanišić. Tijela ubijenih Hrvata su pokopana 3. veljače 1993. na groblju u Busovači. U Tunjićevoj knjizi stoji: «...Narod zna da je Zvonku Rajiću izvađeno srce.» Što je to još Tunjić vidio u Dusini? Citirat ću samo neke dijelove iz njegova članka pod naslovom «Krvave avlije u Dusini»:

«Raziđosmo se okolo. Kao sablasti hodamo po ubijenom selu. Gdje god zavirimo, tragovi pomahnitalih muslimanskih ubojica. Razbacano posuđe, razbacane posteljine, rasute fotografije, školske bilježnice, pisma. ...Ispred kuće pokojnog Nike Kegelja zapovjednik Totić i njegov tjelohranitelj Tihomir u stavu mirno. Niz zapovjednikovo lice sklizne suza. ...Začusmo viku. Pogledamo, a ono dva vojnika Armije BiH trče prema nama, jedan sa snajperom. Zajapureni stadoše i počeše se derati: da ne smijemo biti ovdje, da je zabranjeno snimanje.» Na Tunjićev upit: «Tko je pobio i masakrirao ove ljude iz Dusine?», jedan od navedene dvojice pripadnika Armije BiH odgovara «Ja sam ti na drugom kraju.»

Tunjić je zabilježio i nekoliko izjava o stradavanju Hrvata Dusine od kojih je svakako zanimljiva ona Muje Šišića(Bošnjaka!?) iz sela Višnjice:

«Ovo nitko na svijetu ne bi opravdao. Žena mi se od straha prije vremena porodila. A ja čuvam stražu da ne ukradu ovo što je ostalo od ljudi koji su pobjegli. Je.. im mater, odsvakle su došli. Antinu sam kravu i krmad dvanaest dana hranio. ...I sad sam nosio stvari ovih familija što su otišle, u školu da bi ih sklonio. Treba spasiti ljudsku muku. I mene je strah.»

Što je prije - siječanj ili travanj?

Pišući ove retke, nastavlja Pavlović, razmišljam o nepravdi Haškog suda koji ili bahato ili tendenciozno i zlonamjerno, u presudi generalu Blaškiću, konstatira da su Hrvati sredinom travnja 1993. izveli napad na Muslimane i da je tada započeo muslimansko-hrvatski sukob u Bosni i Hercegovini. A Dusina? Gdje je to selo? Tko je koga tu, siječnja 1993., napao i pobio? I što je prije - siječanj ili travanj?

Damir Kalafatić

PS.:

Nešto o (bivšem) pukovniku Armije BiH, Šerifu Patkoviću-Geleru:

On se spominje u optužnicama muslimanskim časnicima gdje stoji kako je zapovijedao postrojbom koja je izvršila zločin nad Hrvatima u Dusini. I zamislite sad ovo: taj ubojica Hrvata iz Dusine, Šerif Patković bio je svjedok tužiteljstva ICTY-ja u procesu protiv generala Blaškića, 1998.g.. Ali ne samo on, tamo je svjedokom tužiteljstva bio i jedan «ugledni političar» iz Hrvatske, zaštićeni svjedok, koji i danas ostaje kod tog svjedočenja ali i uvjerenja kako je Hrvatska bila agresor u BiH; i ne samo on. Temeljem njihovih svjedočenja general Tihomir Blaškić je dobio uistinu drakonsku kaznu od 45 godina robije, odležao u pritvoru 9 godina, nakon toga u obnovljenom suđenju oslobođen svake krivnje a nepravedno odležanih devet godina uračunato mu je u 'zatvorski staž'; to je ta haaška pravda, to su ti krucijalni svjedoci optužbe! A Šerif Patković nikad nije suđen niti je osuđen za počinjene zločine u hrvatskom selu Dusina. Sačuvaj-bože, postao je on čak i ministrom, kojeg li sarkazma, ministrom za prava branitelja zeničko-dobojske kantonalne vlade. U tom svjedočenju kod Blaškićeva suđenja sudjelovala je i Željka Rajić, supruga Zvonka Rajića, zapovjednika HVO-a u Dusini. Ona je pod prisegom izjavila da joj se Šerif Patković hvalio kako je ubio svojom rukom njezina muža Zvonka.