Iz mog srca...

Otvaram vam svoje srce... srce ranjeno patnjama moje Hrvatske, srce okovano nepravdom i lažima... ponižavano i gaženo ... srce ispunjeno tugom, razočaranjem, boli ... sputano... ali kuca. Kuca i svakim svojim otkucajem ispunjava cijelo moje biće neizrecivim ponosom ... neopisiv osjećaj...

Kako li je samo siromašan onaj tko ga ne pozna...

Kako je tužan život onog koji u svakoj kapi kiše ne vidi sve neisplakane suze hrvatskih majki, djece... tko svakim daškom vjetra ne osjeti duh hrvatskih ratnika u potrazi za vječnim mirom...onaj tko u valovima našeg plavog mora ne prepoznaje bujicu svih, stoljećima čuvanih osjećaja hrvatskog naroda... za koga sunce koje obasjava ovo sveto tlo nije žar vječne ljubavi, nade i vjere u Nju i samo za Nju...

To siromaštvo ljudske duše obezvrijeđuje krv, patnju, mladosti, živote...

Siromašni ti ljudi brišu krvlju pisane stranice hrvatske povijesti, ruše snove, kradu uspomene...

Sramim se što ne znaju, što zaboravljaju, što olako shvaćaju blagoslov bivanja Hrvatom u slobodnoj Hrvatskoj.

Žalim ih jer nisu spoznali neznatnost svojih sitnih duša s Dušom hrvatskom... što njihova srca nikad neće kucati kao, njihovim siromaštvom, ranjena srca malog hrvatskog čovjeka... što ne znaju da ćemo tu dušu i to srce sačuvati za vječnost!