Ovih su dana oči ovog našeg napaćenog naroda opet usmjerene na branitelje. Ne zato što su sami, poniženi, uništeni praznim obećanjima i nadanjima, izloženi najtežim bolestima, iscrpljeni od preživljavanja u svakojakim neljudskim uvjetima, što nemaju za lijekove, a kamoli za sve ono što roditelji danas kupuju svojoj djeci i čime razvlače osmjehe na njihovim licima... Ne ni zato što odlaze kao sjene u koje su se nakon rata pretvorili... ne ni zato što sami skraćuju muke sebi i svojim najbližima... Ovoga puta ovaj nezahvalni, licemjerni narod čeka hoće li se ti neki branitelji odreći svojih „ visokih „ mirovina kako bi pomogli svojoj Domovini... ta njihova je... oni su je stvorili... neka je opet spase...

Čega da se još odrekne branitelj koji je Domovini dao svoje noge, ruke, oči ... kojemu se danas oduzima pravo da bude pokopan s počastima kao hrvatski branitelj, koji svakodnevno susreće one koji su nas ubijali, ranjavali, koji su nam palili domove, gradove gdje smo odrastali, crkve gdje smo u tajnosti Boga molili ... Čega da se odrekne čovjek koji ne može svojoj obitelji pogledati u oči jer nije isti čovjek koji je nekad bio? Koliko vrijedi , koliko vrijedi sve to!?

Gledala sam jednom neki dokumentarac o američkim marincima kad su se vratili iz Iraka. Dočekali su ih na crvenom tepihu, pljeskali su im, slavili su ih... posebno su slavili one koji su poginuli, a u prvim redovima su sjedili ljudi u invalidskim kolicima... govorili su im kako je za tu „njihovu stvar „ vrijedilo ostaviti ondje ruke, noge, život... nazivali su ih herojima... Poštivala ih je cijela nacija... Samo za njih su otvorili bolnice gdje su imali najbolju njegu i skrb. Za što su se oni borili? Čime su sve to zaslužili? Tim što su ubijali djecu i ljude u nekoj tamo dalekoj, napaćenoj zemlji? Što su pod nekakvim krinkama dobrih namjera i svjetskih mirotvoritelja radili zločine? Kakva je to priča? Kakva je priča ova naša?

Zašto ovaj naš narod svoje pobjednike ne gleda na ovakav način? Zašto ih gledaju samo dok dobivaju nekakve dionice? Zašto ih gledaju samo sada kad trebaju kleknuti još niže i odvojiti svoje krvave hrvatske kune da bi baš oni Hrvatsku svojom krvlju izvukli iz krize... opet, svojom krvlju ...

Tko je čovjek koji ima pravo reći da hrvatski branitelji tim činom trebaju nešto dokazati? Kome? Jer bili su prvi tada, sada netko od njih to opet očekuje... Nisu promislili da su ti ljudi već umorni od svega... umorio ih je rat, umorilo ih je spavati na hladnom i mokrom, umorilo ih je preživljavati na suncem užarenom kamenjaru, umorilo ih je čekati smrt u srpskim logorima kako bi konačno našli spas ... umorilo ih je gubiti prijetelje svaki dan... a najviše od svega ih je umorila borba nakon rata, borba za radna mjesta na kojima su ih odavno prekrižili i doveli neke nove mlade, školovane ljude, koji su svoje škole završavali u sigurnosti, umorila ih je beskorisnost, sjedenje doma jer se nisu prilagodili okolini i gutanje kojekakvih tableta, bol ranjenih dijelova tijela... umorili su ih tužni pogledi njihove djece jer „s tatom nešto nije u redu, opet „... umorili su ih kojekakvi „heroji“, umorila ih je administracija, dokazivanje gdje su bili, za koga i što su se borili, umorilo ih je traženje ikakvih prava... umorilo ih je traženje sebe samog u svemu tome...

Nikakve dionice, nikakve mirovine, nikakvi statusi ne mogu njima vratiti ono što su izgubili ! Kako im imate srca još više oduzeti? Mi se nismo bojali za naše sutra dok su oni čuvali naš miran san , bojimo li se mi za njihovo sutra? Ja se bojim sutra u kojem će hrvatski branitelj opet pokleknuti i oduzeti si život... bojim se sutra bez hrvatskih branitelja.

"Domovina"
www.uhd91.com