Sjećanje na neko drugo djetinjstvo

 

Netko će se zapitati: Što ima djevojka od 23 godine pisati o ratu, o ratnim sjećanjima? Ta sjećanja, ti doživljaji uz koje sam odrastala, formirali su me osobom kakva sam sada, domoljubom, borcem u miru za boljitak svoje domovine.

dijeteBila sam bezbrižno petogodišnje dijete. Moj svijet se sastojao od zelenila obližnje šume, susjedova dvorišta, prolijećem procvalih trešanja, roditeljske ljubavi i pažnje. Rasla sam bezbrižno, sigurno.., tvrdila kako tatu volim više od mame, radovala se svakoj novoj barbiki, išla na izlete s uvijek nasmijanim roditeljima. Nekako, postepeno, a da toga nisam bila niti svjesna, stvari su se počele mijenjati... Znam da je mama gotovo opsesivno slušala vijesti na televiziji, pa zatim one na radiju, počela je odlaziti na neke poslovne sastanke (tako je meni tada rečeno). Ne, na tati nisam primjećivala promjene.

Jednoga dana, sjećam se bilo je kasno proljeće, možda već i rano ljeto. Mama i tata vratili su se od nekuda. Sjećam se ozbiljna izraza tatina lica i majčina lica nekako kruta, odlučna. Takvu majku nisam poznavala. Poznavala sam majku koja se sa mnom igrala balerine, majke koja me nasmijavala, priređivala mi lutkarske predstave iza razapete deke između dvije stolice. Došao je susjed. Sada već pokojna baka, brisala je i pred svima pokušavala sakriti suze. Moja baka sa suzama u očima? Moja baka koja nikada nije plakala. I sada kada je se sjetim, sjećam je se kao ogromne, snažne žene, žene koja se stalno bunila na mene i majku kada bi se bučno igrale.

Zlatko, ja i muž smo odlučili...Idemo, prijavili smo se. Molim te pripazi mi na dijete i starce. Molim te samo neka ne budu gladni... Rekla je moja mama, blijeda lica i meni nekako neprepoznatljiva.

Toga dana živo se sjećam. I danas mi se čini kao da je moje djetinjstvo tada nekako stalo, promijenilo se. Mama i tata su i ranije odlazili nekamo, ali...ovo...ovo je bilo nekako drugačije. Osjećala sam se kao da me više ne vole, ne žele me sa sobom, žele me napustiti. Taj dan sam dugo zamjerala majci...Majka me prestala voljeti...

Uslijedilo je još dosta vremena (mjesec, dva, možda i više) dok najprije u rat nije otišao otac, a mjesec dana iza njega majka. Sve je naoko bilo kao i ranije. Ptice su i dalje pjevale, jutrom su me budili slavuji. Sunce je sjalo i majka me je grlila, ali u meni se nešto promijenilo. Znala sam da će mi roditelji otići. Znala sam samo da će me napustiti „da bi me branili i ne dopustili četnicima da nam dođu pred vrata“. Tako je govorila majka. Da me brane od koga? Tako mi se sve činilo mirno, osim tog prokletog radija i svakih vijesti, za vrijeme kojih sam se već naučila biti tiho... Došao je i taj dan. Dan prvog tatinog odlaska.

Još više od toga u sjećanje mi se usjekla noć koja je prethodila. Mama je plakala i spremala tatinu robu. Čas joj lice bilo nekako bezizražajno, kruto, bez mimike, zatim bi potekle suze..., pa bi onda doslovce zaridala gorkim plačem. Jecala je, a ja nisam znala što se događa. Nisam bila niti tužna. Osjećala sam se kao da ne postojim. Kao da više nisam bitna.

Tek kasnije sam shvatila da je majka već tada proživjela mogući gubitak našeg oca. Ne, baka je nije tješila. U par navrata joj je rekla, onako dosta odrješito: Sram te bilo! I ti ćeš za koji dan. I kakve će koristi biti od tebe?!? Bojim se da ga više nikada neću vidjeti, jecala je mama. Pa bolje je, ako treba da si časna udovica, nego da te muž napusti zbog druge!! Ljutila se baka. Onda sam mislila „okrutna baba“. Danas kažem „hrabra žena“! Često joj se divim. Njenoj odvažnosti, hrabrosti, idealima...

Tata je otišao...Nitko mi nije znao reći gdje je, kada će se vratiti. „Otišao je braniti Hrvatsku od četnika“. Uobičajeni odgovor... Tko su četnici? Zašto nas napadaju? Što je to Hrvatska?!? Znam, mama me je učila da je Hrvatska moja domovina, ali što je to domovina?!? Za mene je domovina bio moj dom, moje dvorište!

Nakon tatinog odlaska, mama se brzo pribrala. Znam da bi svake večeri nekamo odlazila. U podrum je vukla kanistre s vodom. Ja sam joj uz igru pomagala čistiti podrum, stavljati selotejp na stakla. Igrale smo se da uređujemo novi stan u koji ćemo ugostiti puno ljudi. Sklonište.

Ubrzo mi je postalo jasno što je to sklonište...Kasnije sam tek shvatila, prizivajući u pamet sjećanja, koliko je truda i volje, pedantnosti mama uložila u to. Moja majka je medicinar. To sklonište je ujedno bila i neka vrsta priručne bolnice. Još pamtim dvoja siva nosila i hrpe sanitetskog materijala, sive deke nekog čudnog zagušljivog mirisa. Miris vlage i drva koja je majka osigurala, zabivši ih s četiri tavalona.

Dok je čekala da krene na ratište, organizirala je ljude u mom mjestu, održavala predavanja o prvoj pomoći. Često sam bila na tim predavanjima. Majka me naučila što je to prvi zavoj, što imobilizacija, kako se zaustavlja krvarenje...Bajke o malim patuljcima koji žive u stablu (mama ih je voljela izmišljati), zamijenila je ta neka čudna priča“Kako postupiti ako je čovjek ranjen“. Jednom , na takvom predavanju, mama mi je rekla: Molim te, dodaj mi kramericu! Dodala sam joj tu žičanu konstrukciju koju smo ranije ona i ja pomno omotavale zavojem i najednom osjetila ponos!

To je bio moj prvi ponos, ponos da sam dio nečega, da sudjelujem u nečem važnom, važnijem od igre s barbikama! Tada se moja domovina proširila na moje susjede, na moje mjesto, grad! Tata se napokon vratio s terena. Tada sam prvi puta vidjela gardistu! Maskirna uniforma, kapa s grbom na glavi, pištolj o pasu...Zastala sam, čak mu nisam niti pohrlila u susret. Nijemo sam ga gledala. Moj tata je gardist! I sada mogu prizvati taj osjećaj ponosa na svog oca. Tek tada sam primijetila da je tata čučnuo i raširio ruke. Pohrlila sam u njegov zagrljaj. Ne, nisam plakala, nisam osjećala niti ganutost što ga vidim nakon toliko vremena, niti tugu jer ga dugo nije bilo. Ponos, samo ponos! Moj tata je gardist, moj tata brani Domovinu!

Tada, mislim da sam shvatila što je to domovina. Domovina je sve ono što mogu okom obuhvatiti, domovina je i tamo gdje su me mama i tata vodili drugom djedu i baki, domovina je sve ono što mi je mama pokazivala na karti nekog svog prastarog atlasa. Domovina su svi ljudi, majke, očevi, braća, sestre, sva djeca, sve bake i djedovi. I njih sada brani moj tata od nekih zlih ljudi, četnika. Dugo smo se tako grlili tata, mama i ja. Baka se smijala, i tek bi pokoji puta čvrsto stisla vilicu, kako bi suspregla suze radosnice. Tata nije bio dugo doma.

Ubrzo je otišla i majka. Od majčinog odlaska sjećam se malo toga...Znam da je jednom došla u gardijskoj uniformi, jako kratko ošišane kose, gotovo izbrijane iznad ušiju. S njom su došla još dva gardista. U sjećanje mi se urezala samo jedna scena. Na odlasku, majka me podigla, dugo grlila i ljubila, a zatim je uzela mog mačka Toma i rekla mi: Uzeti ću macu sa sobom da mi pravi društvo. Neee! Povikala sam. Poginuti će!

Tada sam već duboko bila svjesna da se u ratu pogiba. No, kako sam slušala radio, gledala televiziju, bila sam čvrsto uvjerena da u ratu pogibaju samo muškarci, žene ne. Za majku se nisam bojala.

Sada, kada se prisjećam svega, postajem svjesna da je rat osim ponosa u meni ostavio i neku tupost, umrtvljenost duha. Kao da se to događalo nekom drugom, ne meni, nama. A onda su zaredale zračne uzbune... Tada sam spoznala što je to pravi strah, panika, nelagoda..., ali još bitnije, spoznala sam što je to prkos spram neprijatelja!

 

Pro Patria
www.uhd91.com

Pet, 4-10-2024, 00:26:01

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.