Bilo je ljeto '91., kraj školske godine. U glavi su mi bili samo tulumi, cure, ekipa … Međutim, crni oblak s istoka polako je zatamnjivao nebo .. U ono vrijeme, neposredno prije eskalacije sukoba, imao sam „čvrstih“ 17 godina. Još koji mjesec i punoljetnost, a onda me više nitko neće moći zaustaviti. Tako nekako je i bilo, ali nisam dočekao još tih par mjeseci nego sam se nešto ranije uputio ….u rat. Iako, mislim da je meni rat počeo puno ranije, na neki moj način. Bio sam tinejdžer i imao sam neke druge prioritete, ali ipak sam bio svijestan što se događa, i nisam to mogao samo promatrati. Čudio sam se nekim ljudima oko sebe kako se prave da ne vide što se događa…. a rat sve bliže.

Prvo što se nametne u glavi jednog takvog 17-godišnjaka je to da se treba što prije uključiti u obranu Hrvatske. Uopće mi nije bilo jasno kako to ljudi ne razumiju i kako pred takav rat oni razmišljaju što bi i kako bi … Zar nije logično da se organiziramo i branimo? Stariji su se okupljali u Narodnu Zaštitu, zatim neki u rezervni sastav MUP-a, pa je krenula i vojska, počele se osnivati brigade… tako je krenulo. To ljeto sam proveo u gradu koliko sam mogao i zabavljao se na kućnim tulumima, ali stalno sam se vrtio oko mjesta gdje je bila vojska. Tražio sam poznanike i raspitivao se da li i ja mogu s njima. Naravno, problem su bile godine i nitko nije htio odgovarati za dijete…. Ipak, nas par mlađih, nismo samo čekali. Na svoj način smo se borili.

U to vrijeme, moj otac je radio u „Đuri Đaković“ i često je bio na terenu na održavanju opreme. Kada ga nije bilo doma po nekoliko dana, ja bih preuzimao njegovo dežurstvo u „noćnoj straži“. Sva mjesta imala su organiziranu Narodnu Zaštitu u sklopu koje su se držale noćne straže u selu. Uglavnom se radilo o timovima po dva čovjeka i jednim koji je bio u bazi, kraj telefona. Svaki pripadnik Narodne zaštite dužio je komad vatrenog oružja. Radilo se o „tandžarama“, lovačkim puškama, ponekom privatnom pištolju, kuburi ručne izrade, noževima … Stražari su prolazili kroz mjesto naoružani, pokušavajući biti što neprimjetniji. Dok bi automobili prolazili cestom, stajali su u sjenama krošnji, a zatim nastavljali ophodnju.

Moje mjesto bilo je udaljeno 7 km od centra grada a najbliža bojišnica bila je udaljena 50-tak km. Tada još ni vojarne nisu bile osvojene a u mome mjestu se nalazilo najveće vojno skladište minsko-eksplozivnih sredstava za bivšu općinu Sl. Brod. Udaljeno svega 1 km od glavne ceste a pored crkve u centru mjesta vodio je put prema skladištu. Put je bio zatvoren za civile, iako su ljudi tamo imali svoju zemlju, a bio je otvoren samo za vozila JNA. Tokom noćne straže zastajali smo pored crkve i iz zaklona promatrali aktivnosti JNA. Sve to smo na kraju dežurstva zapisivali u dnevnik i svako jutro su se ti izvještaji nosili … negdje.

Kao tinejdžeru, to mi se tada činilo uzbudljivo ali i logično. Kako se ratna situacija zahuktavala, tako su i te straže postajale ozbiljnije, naročito kada se krenulo u blokadu JNA objekata. Vojno skladište u mome mjestu je posebno bilo osjetljivo jer kada bi ono odletjelo u zrak posljedice bi bile nesagledive …. čak i za sam grad. Nakon trodnevne blokade, prekidanju u opskrbi električnom energijom, hranom, vodom i ostalim, pristigle su i postrojbe 108. brigade, i jedan gusjeničar, mislim da je bio onaj što izvlači tenkove iz blata … U tome skladištu je bila isključivo municija. Nekoliko zgrada punih metaka za „kalašnjikov“, „tandžaru“, sve vrste mina, granata, bombi i sve to u ogromnim količinama! Tek poneki sanduk sa pištoljima i puškama. Ali zato, 20-tak km dalje, nalazi se drugo skladište u kojem se nalazi sve moguće naoružanje, od pištolja do bestrzajnih topova i „protuavionaca“.

Ne treba ni govoriti što je ta količina oružja iz ovih skladišta značila za prekretnicu rata. Domaći mangupi iz mjesta, puna su tri dana i tri noći proveli u šumama iznad tog vojnog objekta. Tri noći su prilazili isturenim stražama vojnika JNA i pokušavali stupiti u kontakt s nekim od tih jadnih ročnika. Znali smo da su s druge strane naši vršnjaci, vjerojatno uplašeni… Bilo je i uspješnih pokušaja ali bilo je i pucanja pa smo morali dobrano skakati po šumi naglavačke . Zato vrijeme vojska je pregovarala sa zapovjednikom objekta o predaji. Prekinuli smo im i telefonsku vezu sa glavnom vojarnom u gradu. Bili su gladni, uplašeni i imali su na umu što prije otići svojim kućama …

Sjećam se ranog jutra kada su javili da se predaju i kada ih se čekalo na barikadi na glavnoj cesti. Dolazili su u tihoj koloni raskopčanih jakni i opasača, i s rukama prekriženim iznad glave. Na čelu kolone nalazio se major JNA. Prvo što je upalo u oči svima, bio je njegov pištolj za pojasom. Na barikadi je stajao Njofra s crnom beretkom i sunačanim naočalama. Na rukama je imao rukavice bez prstiju i „kašanjikov“ je držao spuštenim pored noge, spreman da brzo reagira. Sa svih starana stajali su u zaklonima pripadnici Narodne Zaštite i dečki iz 108. brigade. U trenutku kada je stigao do Njofre, JNA časnik počeo je sa službenom predajom te je stigao do toga kako kao zarobljeni časnik ima pravo zadržati svoje osobno kratko naoružanje … i tada je dobio takvu pljusku da mu se zavrtilo u glavi. Šamarčina, ona prava „seljačka“, zarobljenom časniku … nije baš po Ženevskoj konvenciji ali daj Bože da nam je to i nama i njima bio najveći zločin. Nikada neću zaboraviti one uplašene vršnjake kako su mislili da ćemo ih sve pobiti. Na političkoj nastavi su im punili glave s ustašama koji će ih poklati ako se predaju.

Skupilo se cijelo mjesto, svatko je donio od svoje kuće dijelove civilne odjeće, sve što se moglo! Mladi vojnici JNA već 2 sata nakon predaje bili su nahranjeni, okrepljeni, presvučeni u civilnu odjeću i autobusima prebačeni u Bos. Brod pa od tamo tko je kuda htio. Slijedeća dva dana se iz skladišta izvozilo streljivo. U prostor skladišta stalno su pristizali privatni traktori i kamioni i u njih se bez prestanka ukrcavalo. Ipak je prvo vojska pročešljala glavne zgrade, i bilo je zabranjeno ulaziti u druge objekte (spavaone, kancelarije itd) zbog opasnosti od miniranja. Međutim, isto tako je postojala mogućnost da JNA pošalje avione da raketiraju skladište prije nego se izvuče oružje van.. Zbog toga se i tolerirala tolika prisutnost civila. Jednostavno je količina naoružanja bila tolika. Dok su vozila izvozila naoružanje, grupa civila je nekontrolirano haračila po ostalim prostorijama.

Uglavno se pronalazilo osobno naoružanje i bombe, te puno dijelova različite vojne opreme … Pomalo je izmicalo kontroli i samo je bilo pitanje vremena kada će netko nešto aktivirati. Civili su u naručjima nosili bombe, kao da kukuruz nose … Vojnici su se hvatali za glavu kada bi tako nešto vidjeli ali jednostavno nije bilo vremena. Ipak, nekako je tek specijalna policija uspjela spriječiti civile da dalje tumaraju i prevrću po pomoćnim zgradama. Sve ljudstvo se skoncentriralo na utovar naoružanja i na što hitnije pražnjenje. Veliki dio se uspio izvesti ali toliko je toga bilo a nije bilo adekvatnog smještaja. Svi mjesni Društveni domovi po selima, pretvoreni su u skladišta i tako 20-tako kilometara u krugu. Dio naroužanja je odmah vožen na prvu crtu. Tri dana nakon osvajanja skladišta, JNA MIG napao je skladište i raketirao ga. Na veliko čuđenje, rakete su završile daleko iza objekata u šumi. Par mjeseci kasnije jedan JNA pilot, Hrvat, prebjegne s avionom na hrvatsku stranu i ispriča kako je imao zadatak da raketira to skladište ali je namjerno pogodio u šumu iza ….

U našem Društvenom Domu, imali smo prostoriju za mlade. Tamo smo se okupljali subotom, puštali glazbu, družili se … I mi lokalni klinci, koji smo na taj način sudjelovali u zauzimanju vojnog objekta, već koji dan kasnije razmišljali smo o svojim tinejdžerskim stvarima, makar na jednu večer … I baš tu večer uleti nam u prostoriju Robert, lokalni hadezeovac, par godina stariji od mene. Nisam ga vidio ni na jednom dežurstvu, ni na jednoj straži a pogotovo ovih dana ga nije bilo… Počeo je vikati na nas, kako se možemo zabavljati dok ljudi ginu. Kako nikad nisam mogao držati jezik za zubima, pitao sam ga gdje je on bio ovih dana jer ga nisam vidio nigdje … Tek tada je poludio, znao je da mora odglumiti neki autoritet pred klincima . Prišao je psujući mi majku i pri tome pokazivao na pištolj za pojasom. Kakvo dokazivanje domoljubne hrabrosti pred jednim tinejdžerom, 50 km od bojišnice …. Mjesec dana nakon toga, ja sam bio u Vinkovcima, u paklu rata, a Robert je bio u rezervnom sastavu policije. Nakon prvog terena u Vukovaru u ljeto '91., vratio se sa zamotanom rukom. Navodno ju je nekako ozljedio i zbog toga nije mogao na slijedeći teren u Vukovar. Neko vrijeme je bio na bolovanju a potom je nestao.… Nakon nekog vremena čuli smo da je u Njemačkoj, otišao je u sred rata.

Par godina kasnije, vraća se Robert iz Njemačke, oženio se, kupio auto, potražio staru ekipu…. A ja, onaj tinejdžer kojemu je on prijetio, sada invalid Domovinskog rata, a on … opet glavni hadezeovac u mjestu. Ne bih se čudio ni da ima invalidnost koju je zadobio u Vukovaru ….