Mile Bogović: Zapisi svećenika o Domovinskom ratu na području današnje Gospićko-senjske biskupije

Gospićko-senjska biskupija – Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata – Državni arhiv u Gospiću, Gospić – Zagreb, 2021., 404 str.

Usrpnju 2021. objavljena je u suizdanju Gospićko-senjske biskupije, Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskoga centra Domovinskog rata i Državnoga arhiva u Gospiću knjiga mons. dr. sc. Mile Bogovića Zapisi svećenika o Domovinskom ratu na području današnje Gospićko-senjske biskupije.

Prvi gospićko-senjski biskup i ugledni crkveni povjesničar mons. dr. sc. Mile Bogović osmislio je i priredio sadržaj Zapisa…, prikupio radove, u listopadu 2020. napisao predgovor knjizi i zatim ju na objavu predao Hrvatskomu memorijalno-dokumentacijskomu centru Domovinskoga rata, no njezin izlazak iz tiska nije dočekao. Preminuo je 19. prosinca 2020.

Prilog istraživanju povijesti Domovinskoga rata

„Pratio sam tijek Domovinskog rata i pisao o svemu čemu sam osobno bio svjedok. Bilo je još svećenika koji su svaki na svoj način ostavili pisani trag o ratu. Gledajući ono što je do sada o tom vremenu na području naše Biskupije napisano, učinilo mi se da je ostala jedna velika praznina koju valja popuniti. Mislim da bi u tome mogli pomoći upravo svećenici jer oni po svom zvanju imaju zadatak gledati cjelinu života na području svog djelovanja dok se drugi drže okvira svoje službe“ (str. 14.), napisao je, uz ostalo, M. Bogović u svojem predgovoru knjizi dva mjeseca prije smrti.

Riječ je o zborničkom izdanju u kojem je M. Bogović, uza svoje tekstove i dnevničke bilješke, sabrao i izvješća, svjedočanstva i druge zapise svećenikâ s područja Like, Korduna i ogulinskoga kraja o Domovinskom ratu, prethodno objavljene u raznim novinama, časopisima, drugim knjigama i ostalim publikacijama.

Knjigu su uredili Mate Rupić i Franje Puškarić, recenzenti su dr. sc. Julija Barunčić Pletikosić i dr. sc. Ante Nazor, a Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskoga rata objavio ju je kao jednu od knjiga u seriji Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. – memoarsko gradivo.

„Uz primarne povijesne izvore, u istraživanju i interpretaciji događaja iz prošlosti važnu ulogu ima i memoarsko gradivo – sjećanja i zapisi sudionika događaja o kojima se piše. (…)

Mons. Mile Bogović u godinama rata kao i tijekom poslijeratnoga razdoblja svakodnevno je prikupljao i bilježio kako svoja osobna, tako i svjedočanstva i zapise drugih svećenika s područja današnje Gospićko-senjske biskupije o posljedicama rata na tom području. (…)

Kako je mons. Bogović u uvodu knjige sam istaknuo, pisao je i opisivao gotovo svakodnevno sve događaje kojima je bio svjedok od prvih dana ratnih zbivanja do kraja rata i poslijeratne obnove, nastojeći ostaviti pisani trag o tim događajima, jednako kao i velik broj njegovih kolega svećenika. Stoga su sjećanja i zapisi prikupljeni i objavljeni u ovoj knjizi vrijedan prilog istraživanju povijesti Domovinskoga rata, osobito u onim aspektima koji se odnose na aktivnosti i djelovanje Katoličke crkve u Hrvatskoj i njezinih predstavnika tijekom rata.

Mons. Mile Bogović nažalost nije dočekao objavljivanje ove knjige, koja će, kao i ostale njegove knjige i radovi ostati podsjetnik na njegov predani i neprekidni rad na istraživanju i pisanju povijesti Crkve u Hrvatskoj, ali i svojevrsni spomenik Čovjeku koji je znanjem i djelovanjem bio na ponos svojoj Domovini, a svojom humanošću pomogao brojne potrebite, osobito tijekom Domovinskog rata“ (str. 5. – 7.), zapisano je, među ostalim, u uredničkom predgovoru.

U uvodnom dijelu knjige („Gospićko-senjska biskupija u vrijeme Domovinskog rata 1991. – 1995.“) M. Bogović predstavlja prostor o kojem će biti riječ (Gospićko-senjska biskupija osnovana je tek 2000. godine) i opisuje ratna zbivanja od početka 1991. (iseljavanje i progonstvo naroda, djelovanje pojedinih svećenika u ratnom razdoblju, neuspješni pokušaji posjeta vjernicima na okupiranim područjima) pa sve do kraja Domovinskoga rata, povratka prognanih i početaka poslijeratne obnove.

Zapisi svećenikâ 

Središnje mjesto u knjizi zauzimaju prijepisi zapisa svećenikâ koje je priređivač podijelio na četiri dijela.

U prvom dijelu („Katolička i Pravoslavna crkva na pragu rata 1991. – 1995. (katolički pogled)“) šest je Bogovićevih kolumna koje je sredinom 1991. objavio u riječkom Novom tjedniku i jedna objavljena 1993. u Zvonima. Ti svojevrsni problemski tekstovi, naslovljeni „Hoćemo li danas voditi vjerske ratove?“, „Shizofrenija“, „Izdaja“, „Ugroženi“, „Buđenje na kraju mira“, „Zašto se ruše crkve?“ i „Opasnost od cro-boljševizma“, premda pisani u određenom trenutku i za određeni trenutak u našoj povijesti, doimaju se danas u osnovi jednako aktualnima kao i prije 33 godine. Vrijedi im se vratiti.

Drugi, najveći i glavni dio knjige („Zapisi svećenika o ratnim događanjima“) prostire se na dvjesto stranica. Tu su mjesto pronašli raznovrsni prilozi svećenikâ tematski posvećeni prijeratnim i ratnim zbivanjima, razaranju župa, stradavanju naroda te poslijeratnoj obnovi i povratku prognanih i izbjeglih, podijeljeni prema godinama u kojima su pisani i objavljeni (1990., 1991., 1992., 1993., 1994., 1995., 1996., 1997., 1999.). Najviše je tekstova župnika i dekana Slunjskoga dekanata Mile Pecića, a uz njega i Milu Bogovića pisali su i Marijan Bartolić, Ivan Devčić, Marijan Kovač, Alojzije Kukec, Ivan Orlovac, Marijan Ožura, Josip Pavlišić, Juraj (Jure) Petrović, Vlade Pezelj, Đuro Puškarić, Ivan Savić, Emil Svažić, Mile Šajfar, Milan Šimunović, Anton Tamarut, Nikola Turkalj i Stjepan (Stipe) Zeba (u intervjuima). Simbolično, prvi je prilog u tom dijelu vijest o oštećenoj župnoj crkvi u Podlapači (1990.), a posljednja dva priloga najavljuju gradnju prvoga samostana u Lici poslije Turaka, u trenutku kada u Liku dolazi i biskup (1999.; mons. dr. sc. Mile Bogović imenovan je pomoćnim riječko-senjskim biskupom sa sjedištem u Gospiću).

Dio je tekstova pisan u formi izvješća, sažeto i faktografski, pa stručnjacima doista može poslužiti kao vrijedan izvor u proučavanju povijesti Domovinskoga rata, a posebice stradanja Katoličke Crkve na području Gospićko-senjske biskupije (svećenikâ, vjernikâ laikâ, a i crkvenih građevina), no čitateljima ništa manju vrijednost ne će imati onaj dio tekstova u kojima se autori odmiču od kroničarskih i strogih novinarskih forma pa potresno i uživljeno, katkad i s nemalim literarnim talentom, opisuju prijeratnu, ratnu i poratnu svakodnevicu, ispunjenu neizvjesnošću, strahom, tugom, ali i nadom.

Uzmimo npr. slučaj Čanka (Otočki dekanat), jedne od najmanjih župa u Gospićko-senjskoj biskupiji. Župa je utemeljena 1719., a 1728. sagrađena je u njoj zidana crkva, koja se 1911. urušila pa je potom bila temeljito obnovljena. Čanak je 10. prosinca 1991. okupiran, ubijeno je šestero civila (sedmi je ubijen 1994.), sljedećega dana srušena je crkva, a narod otišao u progonstvo. U takvo mjesto 1995. dolazi Juraj (Jure) Petrović, dugogodišnji župnik u Ogulinu, a u vrijeme rata generalni vikar Riječko-senjske nadbiskupije i ravnatelj Caritasa u Rijeci, i piše, među ostalim, ove reportažno-putopisne retke:

„(…) četvrtak 7. rujna 1995. godine – nema više crkve, nema više čitavih kuća. Sve je porušeno i spaljeno. Nigdje ni jednog čovjeka koji bi tu stalno živio. Buja jedino život prirode: trava, grmlje, stabla, drveće, šuma: zvijeri šumske i ptice nebeske.

Život je neuništiv…

Doći će i ljudi. I ma kako se teško gleda velika hrpa kamenja na mjestu gdje je stajala crkva i toranj s tri zvona, od kojih jedno bespomoćno leži nagnuto na toj hrpi poput ranjenog goluba, i koliko god boli duša kojoj oči pokazuju samo ruševine kuća, sami sebi govorimo: i ljudi će doći. Teško, ali doći će! (…) Ljudi će doći, jer neljudi odoše. Mora se početi ispočetka. (…) Treba samo onih koji će biti zaljubljeni u svoj zavičaj kao moj gimnazijski kolega Mate u svoj Čanak i hrabrih ljudi poput njegovih branitelja. Mate, znam, u Europi si. Čuješ li me?“ (str. 180. – 181.)

Dodajmo da je u Čanku danas nova crkva, posvećena 2002. Prema riječima M. Bogovića u prigodi posvećenja crkve, župa je tada imala 90 vjernika, a prije Domovinskoga rata u Čanku je živjelo 400 ljudi. Danas je u župi 30-ak vjernika.

U trećem dijelu knjige priređivač Bogović sabrao je jedanaest svjedočanstava. Ivica Pavlešić (1) razgovarao je s M. Bogovićem na temu organizacije demokratske vlasti u Slunju, Božidar Barić (2) ispripovijedao mu je o svojem putu od okupiranoga Slunja do slobodnoga Senja, a Ivan Vučeta (3) svjedočio o tome što je proživio u armijsko-četničkom logoru Stara Gradiška. Mile Pecić zabilježio je iskaz Ivana Ivšića i njegova sina Ivana Ivšića mlađega (skrivao se nepunu godinu u roditeljskoj kući) o životu u okupiranom Slunju (4). M. Bogović zabilježio je svjedočanstva Jure Jurašina Štrucka (5) i Pave Kovačevića (6) o životu u okupiranom Slunju. Zapisano je i svjedočanstvo svećenika Josipa Bogovića (7) o križnom putu koji je prošao tijekom zarobljeništva i zlostavljanja u srbočetničkim zatvorima u Korenici i Beogradu od 15. listopada 1991. do 23. siječnja 1992. Svećenik Marijan Ožura (8) u razgovoru s Milom Pecićem svjedočio je o stradanju Cetingrada, trogodišnjem boravku s prognanicima u Kladuši i teškom probijanju do slobodnoga hrvatskoga tla u Karlovcu. M. Bogović zapisao je svjedočanstvo o malenom prognaniku Nikoli (9), koji je kao dvogodišnjak pošao u progonstvo. Na koncu su još razgovor M. Bogovića s Vladom Katićem, zapovjednikom Slunjske pukovnije (10) i razgovor Marija Gerića s fra Ivanom Savićem (11).

U četvrtom, završnom dijelu nalazi se 150 dnevničkih zapisa M. Bogovića, još jedan važan prilog u kojem je autor zabilježio mnoge situacije i događaje iz Domovinskoga rata kojima je svjedočio ili za njih doznao kao profesor, generalni vikar Riječko-senjske nadbiskupije ili član raznih povjerenstava (za informacije, za povratak prognanih, za obnovu). Iz tih zapisa doznajemo nešto više i o Bogovićevu angažmanu u ratnom vremenu: prikupljanju informacija o razaranjima i stradanju stanovništva, obilaženju župa i vjernika, pokušajima izvješćivanja europske i svjetske javnosti o ratnim zbivanjima i dr.

„Dana 29. listopada 1991. u hotelu 'Bonavia' sastali smo se Pecić i ja s europskim promatračima. Mile im je pričao o teškoćama u slunjskom kraju. Bili su, izgleda, dirnuti njegovim svjedočanstvom, ali nisu nam mogli ništa posebno obećati. Nismo od njih čuli neke ohrabrujuće vijesti. Oni su stvarno promatrači, ali ne umiju razlučiti ono glavno: tko je napadač, a tko napadnut. Njih zanima samo kako se boj bije“ (str. 304.), zapisao je Bogović u jednoj od svojih dnevničkih bilježaka.

„Dana 11. svibnja 1992. Pecić je s Josipom Bogovićem bio kod oficira za vezu u Zagrebu, Kanađanina. On ide češće u Slunj. Taj kaže da ne dolazi u obzir snimanje jer se slikama može manipulirati. Dosta je toga nastradalo u borbi. On ne vidi tamo teroriste koji su silom osvojili vlast. To su fini ljudi s kojima se tako lijepo može razgovarati“ (str. 319.), stoji u dnevničkom zapisu iz 1992.

„Dana 27. srpnja 1993. pozvao me nadbiskup na razgovor. Predmnijevao sam da bi moglo nešto biti oko kakve biskupijske funkcije. Odlučio sam unaprijed da ću je odbiti i složio obrazloženje. Nadbiskup mi je predložio da preuzmem službu generalnog vikara. Ako bi se radilo o brizi za ugrožena područja, ja bih to preuzeo, ali za to nije potrebno nositi tako visoku funkciju“ (str. 329.), zapisao je 1993. o novoj službi koju je na koncu ipak prihvatio.

„Dana 18. ožujka 1994. kada je Thorvald Stoltenberg, pregovarač UN-a za područje bivše Jugoslavije, bio u Vatikanu, državni tajnik Angelo Sodano mu se potužio da biskupi i svećenici ne mogu posjetiti vjernike u 'Krajini'. Stoltenberg mu je obećao da će poraditi da se to omogući, ali neka se u Ženevu pošalju podaci tko i kada bi posjetio pojedine krajeve i mjesta. Poruka toga sadržaja poslana je iz Vatikana Nuncijaturi u Zagreb, a odonuda u Rijeku i druga mjesta. Nadbiskup Tamarut skeptično gleda na sve to. Ja sam mu rekao da sam spreman ići i da trebamo svakako odgovoriti kako se traži. Posjetit ćemo ljude u Podlapači, a drugdje pogledati naše 'zidove plača'… Ja se svakako ne bojim toliko da bih odustao, pa makar i uz rizik života. A vjerujem da se Srbi neće usuditi pucati u nas ili nas oteti ako se s ovako visokog položaja promatra naš susret“ (str. 337.), piše 1994. o pokušajima posjeta vjernicima na okupiranim područjima i podjeli svetih sakramenata.

Ljubav prema Crkvi, Domovini i povijesti

Na kraju knjige M. Bogovića – nakon njegova zaključka i biografskih crtica o svećenicima koji se u knjizi pojavljuju kao autori tekstova – njemu u spomen urednici i izdavači dodali su poseban prilog u kojem su objavili propovijed gospićko-senjskoga biskupa mons. Zdenka Križića na misi zadušnici za preminuloga biskupa Bogovića te oproštajne govore zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića, apostolskoga nuncija u RH mons. Giorgija Lingue, riječkoga nadbiskupa i metropolita mons. Ivana Devčića i šibenskoga biskupa mons. Tomislava Rogića.

Valja se složiti s riječima mons. Križića na misi zadušnici – tri su važne značajke koje su odredile život Mile Bogovića: „ljubav prema Crkvi, univerzalnoj i mjesnoj; ljubav prema Domovini; ljubav prema povijesti“ (str. 369.), a tomu može posvjedočiti i knjiga koja je ovdje prikazana. 

Irena Šupuković