Dragom prijatelju

Opet sam tražila tvoj grob među tisućama. Svi su sada okićeni cvijećem sa dopola dogorjelim lampionima. Sjećam se samo u magli one ¨“91 i mjesta gdje su te pokopali, a sada te ne mogu naći. Te kasne jeseni 91. imao si posjekotinu na unutrašnjoj strani dlana, to su ti sašili na kirurgiji u zadarskoj bolnici, a ja sam to svakodnevno previjala. Sedmi dan trebala sam izvaditi šavove.

Nikad do tada nisam samostalno vadila šavove! Znala sam samo ono teoretski što smo učili u medicinskoj školi. Hrabrio si me i rekao da ti ne pada na pamet zbog toga gubiti vrijeme i ići u Zadar, kad znaš da ću ja to sigurno dobro napraviti. Preznojavala sam se, uzela skalpel i pincetu i počela jedan cak skalpelom i konac van, pa drugi i tako redom. Na pola uha sam slušala tvoju životnu priču, da si bio uspješni poduzetnik u Americi, da imaš dvoje djece, sina godinu mlađeg od mene i kćer od desetak godina i da nisi mogao ostati u stranoj zemlji dok je tvoja napadnuta... Sva skoncentrirana nad tvojim dlanom, brižno sam ranu ispirala hidrogenom, pa premazala jodom i prekrila sterilnom gazom...

Na pitanje što mi znači ta tanka marama oko vrata, odgovaram da mi je to kao krunica, poklon od jednog Ivana koji je došao braniti moje selo. Poželio si imati takvu sličnu, nosile su je i ostale cure Danka i Vesna. Previjanje prošlo bezbolno i povjerenje je opravdano. Bila sam tako ponosna na sebe. Popodne smo morale otići do grada po neki sanitetski materijal, rekla sam curama da moramo Aljoši obavezno kupiti jednu tanku maramu jer je izrazio želju da je nosi. Između granata jurile smo polupraznim Zadrom u potrazi za maramom i napokon je našle. Odlično! Zaključile smo da ćemo mu je sutra predati kad mi dođe na previjanje u ambulantu. Sumrak je u Sukošanu.

Dolaze dečki sa terena i govore kako se dogodilo zlo. Olić je poginuo! Olić? Aljoša? Ma ne može biti pa trebali smo mu dati tu maramu, trebala sam mu previti ruku.... Sutradan smo stajale na gradskom groblju i tiho plakale nad tvojim grobom, držeći u rukama cvijeće u koje smo privezale tu tako željenu i nikad nošenu maramu. U daljini se čulo gruvanje granata, sprovod je morao što prije završiti, preopasno je biti u skupini na jednom mjestu. Ne znam da li je tko od tvoje obitelji bio na ispraćaju, nisam vidjela, nisam ni gledala, nisam ni mogla vidjeti od suza koje su tiho klizile niz lice. Zar se tako u ratu oprašta od prijatelja? Ne stigneš se ni isplakati, a već moraš krenuti . A danas....

Danas sam hodala po onim poznatim stazama na groblju 17 godina poslije. U čiji su te grob stavili? Čitam natpise jedan za drugim, ne nema te u ovom redu, možda u ovom drugom. Koliko se sjećam bili su neki starinski kameni grobovi...čitam, gledam. Ništa. Mičem nježno rukom krizanteme misleći kako one sigurno kriju tvoje ime, ali ostaje samo praznina i osjećaj kako se nisam pošteno oprostila od nekoga koji je tako nesebično došao braniti svoju Domovinu ostavljajući obitelj, toplinu doma i sigurnost. Hrvatski dragovoljac, branitelj doma svoga, očinski smiren i tih, tako si živio i tako otišao.

A ja danas hodam stopama branitelja koji su ispraćali one koji su im bili dragi, hodam kraj grobova u kojima leže kosti hrvatskih junaka, bezimenih, hrabrih, nezaboravnih, tražeći utjehu molitvom za njihovu dušu. Na centralnom križu je utkano tvoje ime, tu si, bar tu. Za tebe palim svijeću, mislim na tvoju obitelj. Da li si za njih junak kao što si za mene? Ako te osuđuju zato što si sve napustio i u domovini ostavio život, ja ih molim da ti oproste, jer tvoje veliko srce vrijedi više nego sva bogatstva ovog svijeta, tebe je vodila ljubav na kojoj su ti svi mogli pozavidjeti. Ti si stup ove zemlje, potporanj u temeljima, bez takvih kao što si ti, ime sloboda bi ostalo nepoznato.

Ivana Haberle
www.domovinskirat.hr

{mxc}