Grad jedan i jedna bitka akteri su priče što ga zapis vremena slavi. Treba izbjegavati smione dodatke. Svakako i slikovita nagađanja. Uneseni u priču o smrtnosti ljudskoj.. dočekaše i to jutro.. kao i mnoga prije toga dana. Svijeća je dogorijevala na stolu stacionara.. Okružena ćikovima i dimom...Oko stola stajali su ljudi. Nisu vidjeli lica jedan drugome.. ili barem tek su naslućivali sjene.. S onom ravnodušnošču... samo njima sklonom slušali su glas koji više s blagošću nego onom zapovjednom uvjerljivošću izdavao je zapovjed.Za Boj.Za akciju. Napokon. Siti bdijenja, stadoše po ko zna koji put pregledati svoja oružja. Sklapati ih i rasklapati. Škljocati.S tolikom prirodnošću Kao da oduvjek im pripad. Kao da je sastavni dio njihova tijela. Života njihova.Usna harmonika nekoga od njih rastezala je neku staru otrcanu hrvatsku tričarju..Ono u boj u boj vi junaćka braćo...Valjda zato što je stara-njima prikladna. Nebi li u njima pobudila adrenalin.

Netko dovuče cijeli naramak plavih vrpca-kratko izgovori „ Za raspoznavanje“. U tom carstvu ratnika, karta je zemljovida, zamrljana mastilom i voskom zauzela cijelo njihovo srce. A srce... Cio taj kraj. Davno ohlađena zgarišta sela njihovih.. tad pa do konačne pobjede taj ih zemljovid neće zadovoljavati. Srce će im neprestano rasti.Nisu osjećali straha zato što ih je mučila predstojeća bitka. Sanjali su tu bitku upravo zato da bi sebi objasnili strah što ga osjećali jesu.. Strah da do nje neće doći..Da se neće zbiti. Puki pregled oblika onih mogao je prenjeti njihov zanos, prijetnju i razdraganost.. čuđenje koje otkri besanica te noći.Ustvari sve je izgledalo nestvarno. Godine izbjegličkog i ratničkog života, ostaviše u njima malo mjesta emocijama. Bjeli orlovi i četiri slova S bijahu neumoljivi s njima.Gardistima hrvatskim. Na svakom zapućku njihovih odora krvario je Krist. Osjećali su da je vrijeme da se na stol bace posljednje karte.Za one tamo znali su da su lukavi i okrutni, poput grabežljive zvijeri, I da će prepuste li se svom strahu ili sažaljenju izgubiti Grad, da će biti uništeno ono što oni Zadrom svojim su zvali. Izvukoše svoje oružje i udove iz stacionara. Preskočiše linju razdvajanja.. Poćeše pucati.. Ubijati četnike.

Ćinilo se nepotrebnim reći im .. kako je duša besmrtna.. predobro su znali.. iz iskustava ranijih svojih. Kako je fizička smrt... posve nebitna. Nevažna—i da je umiranje tek uobičajni događaj.. koga viđali su svaki dan. Koji se zbiva svakog trena. Možda baš u tom času nekome od njih. Idući će dani tu njihovu spoznaju potvrđivati. Bit će izloženi na milost i nemilost komadima čelika. Što parali su nebo. Mnogi od njih pomriješe tada.U ono doba najpogodnije za smrt. Drugi podjeliše jednake takve scene u bitkama koje nosile su naziv.. Skok 1, Skok 2, Zima, Ljeto, Oluja, Maestral, Južni potez. No nakon dvije godine neprestalna ratovanja položiše svoje ratne stjegove na Oltar svoj. Na pod Foruma zadarskoga.Odakle onog jutra nezaustavljivo krenuše.

Pedeset naraštaja nakon neka te se sjete Maslenica. Boju. Neka se vrate u vrijeme ono pribavljeno nama,Voljom topova..žeđi i mraka… Na kraj ili početak Grada. Pred rovove naše—pred bunkere Čubrijana, Bilog Briga… Ploče-Sve tamo do Gorice.Vrane..Od Musap stana...Do Onog Dana…21 u sječnju godine 93., U jutru krv je ključala tada -vrela. U jutro onih prozirnih lica… blistava si bila.. bijela..Kao pogled što pao je na heroja.. U obrani sama.. Samo je Bog u jutru onom bio sa nama. Više od očaja neg od hrabrosti gole krenuli su ljudi. S željom. Opet …Do svjetla… Do zraka…Do vode… da se bore.. Lavovi..Za Zadar.. Za Hrvatsku. Drhtale su žile uznojenih tijela..Svjetlila je svjetlost polusjena.. po koamenjaru ravnokotarskom ogoljena. Gazila je noga čizmom okovana okružena... Carovala je zima.. Kad cjelivala je smrt vojnika..Dobra milosrdna žena.

Vrcale su metala strele..plesao je Grad i Garda u ritmu granata..dima..divlje…Strašno. Sjajno pleše.. golo..Svetačko zimsko kolo..Tuku se ljudi…Mravi šeču licima mrtvaca..A oko nas šuma.. Karaula…Crno …Po dolovima jecala je puška.. parale su mine zrak. cvilila je draća..Tužno ..izdaleka Oganj se nad glavom rasipao.. Razarao.. rušio. U onom ludom plesu volje.. Ljudi udova teških živaca ko struna.. Bunila se volja.. Bila je Maslenica .Mač naroda moga spori, što bandu agresora hvata.ko kopljem pogodila je dušmanina sred vrata. Da gospodo, u ono vrijeme igralo se sasvim neko drugo prvenstvo.ne rukometno, nogometno.Prvatizacisko. Tajkunizacisko. Već Svegometno. Ne tako davno. Ta je zastava značila smrt naših sela. Našeg grada.. neše najbolje djece.. U igri bez pravila. Ne opravdavam ovo s zastavama, s autima. Navijačima. Ali razumjem one ni koji rođeni nisu bili tada… Bila je jednom Maslenica..Umirala je mladost moga Grada.. Strašne slike nosimo u sebi… ali moramo dalje živjeti...

Ivica Matešić Jeremija
www.uhd91.com