Nakon nizanke Tomislava Šovagovića „René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča“, u kojoj smo u deset nastavaka mogli pročitati svjedočanstva i manje poznate činjenice o životnom putu na „Veleprometu“ ubijenoga vukovarskoga stomatologa i književnika Renéa Matoušeka (1958. – 1991.), objavljujemo tekst književnika Božidara Prosenjaka o prijateljstvu i suradnji s Renéom.

René Matoušek – posebna pojava u svome naraštaju

Ne događa se često u jednom životu da čovjek osjeti povijesni trenutak u kojem je pozvan učiniti nešto određeno. Trenutak u kojem je sve sazrelo u njemu samome (njegovo znanje, sposobnosti i iskustvo), ali i u ljudima oko njega (kritičan krug suradnika u kojima je akumulirana volja i svijest da je nešto poželjno i moguće ostvariti). Naravno, to ovisi i o odgovarajućim prilikama, materijalnim, društvenim i duhovnim u kojima je nešto objektivno potrebno i izvedivo unutar raspoloživih uvjeta, odnosno u okviru postojećih institucija. prosenjak bozidarTrenutak je to koji predstavlja takozvani skok u fazi nekoga kraja, u ovom slučaju velikogoričkoga – temeljnu promjenu, prelazak preko psihološkoga praga koji je do tada bio neostvariv, a nakon čega je postalo moguće nešto što prije nije bilo. Značilo je to naći se u pravom trenutku na pravom mjestu.

O čemu je konkretno riječ?

U mom rodnom zavičaju, gradu Koprivnici, postojala je kontinuirana izdavačka djelatnost još od tridesetih godina dvadesetoga stoljeća, i ja sam dobro vidio koje je blagodati to imalo za podravski kraj, a Velika Gorica to nije imala. Postojalo je samo nekoliko temeljnih knjiga, među kojima se isticala Povijest plem. općine Turopolja (Sigillum communitatis nobilium campi Turopolya), Emilija Laszowskog u tri sveska iz 1910. godine, koju je napisao uz suradništvo Janka Barlèa, dr. Velimira Deželića i dr. Milana Šenoe.

Govorio sam uporno velikogoričkim političarima i gospodarstvenicima iz vladajućih struktura onoga vremena, s kojima sam kao mladi novinar često dolazio u dodir, da će, bez pratećega izdavaštva, za pedeset ili šezdeset godina grad Velika Gorica biti ugašena žarulja. Ma kako velika djela ovdašnji ljudi učinili, za to se neće znati.

Biblioteka „Albatros“ osnovana je 1980. godine pri Narodnom sveučilištu „Juraj Kokot“, koje je tada, poslije Velkoma, bilo druga radna organizacija po gospodarskoj snazi i, ne samo kulturnom, nego i političkom utjecaju onoga vremena. U sastavu Sveučilišta tada su još uvijek bili Srednja i Glazbena škola, Auto škola, Radio Velika Gorica i „Velikogorički list“, te Gradska knjižnica i čitaonica, pa je ova radna organizacija imala ukupno gotovo dvije stotine zaposlenika i ne baš mali budžet.

U početku, s osnivanjem biblioteke nije išlo glatko. Bilo je nerazumijevanja. Često su moje inicijative i napore pratili podsmjesi odgovornih uz odmahivanje rukom: „No, nekaj ti bumo objavili!“ Reagirali su tako, nenaviknuti na toliku upornost, jer sam kao predsjednik Zbora radnika Sveučilišta u ono vrijeme, uoči svakoga sastanka nastojao u sam vrh dnevnoga reda, među najvažnije teme, ugurati i raspravu o osnivanju izdavaštva. Jer za točke na kraju dnevnoga reda u pravilu nije bilo strpljenja, ni vremena pa ih se kao nevažne ignoriralo ili preskakalo. A mislim da su me za predsjednika predložili dijelom i zbog toga što su vjerovali da će sa mnom vitlati kako žele, pošto sam bio neiskusan i mlad. No ja nisam odustajao, pa su mi napokon udovoljili, možda najviše samo zato da me se napokon riješe. No na tome ipak u dobroj mjeri treba zahvaliti i činjenici da je na čelu Narodnog sveučilišta bio Slavko Blažeković, čovjek pod čijom su se upravom dogodile sve temeljne promjene koje su omogućile takav razvoj, kakav nije imalo ni jedno drugo sveučilište u cijeloj zemlji. Usudio bih se reći da je bio toliko poduzetan i uspješan da su si svi ravnatelji velikogoričkog Sveučilišta poslije njega, sve do danas, mogli dopustiti luksuz da, poput odlikaša u školi, jednim dijelom žive od stare slave. Blažeković je znao procijeniti potencijale ljudi i omogućiti im da ostvare maksimalne domete svojih sposobnosti, što je posebno bilo vidljivo na primjeru Vlade Petrovića, bez čije tehničke logistike RVG nikad ne bi postao ono što je bio. Sjećam se da je u jednom trenutku u Zagrebu nastala uzbuna: Otkud u medijskom prostoru tako jak signal iz Velike Gorice? … Petrović je naime, u dogovoru s proizvođačem u Njemačkoj, na aparaturu RVG-a dao upisati nižu snagu nego što je realno bila. Ta mala „podvala“, donijela je goričkoj radijskoj postaji nove, do tada neslućene mogućnosti, a samim time, uz uspješnu programsku produkciju i iznimnu reputaciju. U ulozi predsjednika Zbora radnika i kao osobni Petrovićev prijatelj, ja sam to znao. Bilo je to vrijeme kad su talenti pretjecali jedni druge.

Tako je krenulo i s izdavaštvom.

Prvo kolo biblioteke od šest knjiga mladih hrvatskih pisaca, objavljeno je, kako je spomenuto, 1980. godine, zajedno s otvaranjem Doma kulture u Galženici.

Sve u svemu, iako neki toga još uvijek nisu svjesni, bio je to čin od povijesne važnosti i danas je izdavaštvo, a s njim i biblioteka „Albatros“ jedno od trajnih djelatnosti Pučkoga otvorenoga učilišta u Velikoj Gorici. Više od 16 godina bio sam glavni urednik, a nastavili su razvijati taj posao s uspjehom Drago Bukovec, Miljenko Muršić i neki drugi, te su pojedinci i samo Sveučilište ostvarili niz zapaženih izdanja s više od stotinu naslova i za svoj rad primili visoka priznanja našega grada. Danas doživljavam ovu biblioteku kao vlastito dijete koje se odvojilo od roditelja, ima svoj vlastiti život i više me ne treba.

Sjećam se da me, u skladu s tadašnjom službenom ideologijom, jedan od direktora upitao, ne bi li bilo zgodnije da biblioteka nosi naziv kojega domaćeg partizana, a ja sam dosta hrabro odgovorio, da će možda s vremenom doći do društvenih promjena, pa je pametnije izabrati ime koje neće trebati mijenjati.

Zašto mislim da je bilo potrebno iznijeti ovo svjedočanstvo u tekstu sjećanja na velikogoričkoga pjesnika Renéa Matoušeka, i makar šturo, oslikati obrise radnoga i životnoga ozračja, koje je vezano uz njegovu pojavu?

Rene 27 2

Ponajprije zato što su za mene upravo opisani događaji bili neodvojiva poveznica s Renéom Matoušekom, u ono vrijeme studentom početnih godina stomatologije, a zapravo veselim momkom s nešto dužom kosom i rijetkom bradicom, kojega sam zamijetio u skupini njegovih vršnjaka, mladića i djevojaka, u svakom trenu spremnih za zafrkanciju, šalu, pjesmu i smijeh, i lako bi se moglo dogoditi da ih se doživi površno. Pogotovo zato što sam ja bio koju godinu stariji od njih, sa završenim Filozofskim fakultetom, već oženjen, suprug i otac obitelji, koji je došao nastupiti na svoje prvo radno mjesto novinara-pripravnika u redakciju „Velikogoričkoga lista“ i radija pri Narodnom sveučilištu „Juraj Kokot“ u Velikoj Gorici. Bio je to za mene, poslije Zagreba, dolazak u potpuno novo okružje, gdje sam se našao kao potpuni stranac (Goričani bi rekli dotepenec), dok su se oni tu osjećali domaći, jer ih je povezivalo zajedničko odrastanje i školovanje.

Ali to nije sve. Mladi su bili u nekom uzbuđenju, zapravo vrenju, jer su tražili početak klupka svoga vlastitog puta koji će odrediti i odmotati njihov kasniji život i odrediti im mjesto pod suncem. Koliko god su djelovali spontano i veselo, bila je to za njih vrlo ozbiljna životna sastavnica koja ih je prizemljivala i pritiskala da učine nešto konkretno sa sobom.

Oko Sveučilišta gravitirala je vrlo šarolika i prilično heterogena skupina, većinom mladih, i ja baš nisam sebe previše vidio u njihovu društvu, niti sam slutio da bi nam se interesi mogli ispreplesti i biti komplementarni, pa čak dobrim dijelom i istovjetni.

No jedno je ipak bilo zajedničko. Bili smo tu, na istom, relativno uskom prostoru, jer sve što je mladima bilo bitno, a pogotovo u zabavi i kulturi, vrtjelo se oko toga Sveučilišta u kojem sam bio odnedavno zaposlen.

Htjeli mi to ili ne, susretali smo se i danomice gotovo sudarali, pogotovo zato što je meni novinarski posao nametao veliku dinamiku pa sam iz Zagreba, gdje sam stanovao, i po tri puta u jednom danu, dolazio automobilom u Veliku Goricu. A to se još intenziviralo s mojim preseljenjem u ovaj grad.

Velika Gorica nije bila običan grad, nego mjesto u usponu koje se u nekoliko desetaka godina od sela s dvije tisuće stanovnika pretvorilo u jedan od pet ili šest najvećih hrvatskih gradova, s najbrojnijim porastom stanovnika u tadašnjoj državi. Takva akumulacija silnica na jednome mjestu nametala je novi stil života. Dogodila se radikalna podjela. Jedan dio ljudi doživljavao je Veliku Goricu kao usputnu stanicu za Zagreb u kojem su trošili svu radnu i životnu energiju i gdje su se iscrpljivali njihovi interesi, pa im je služila samo kao spavaonica, i drugi, manji dio nas, koji smo slutili da nam upravo silni potencijali Zagreba, gotovo milijunskoga grada u neposrednoj blizini, nude veću šansu i brži uspon, pod uvjetom da to razumijemo i prihvatimo bačenu rukavicu, kao, Bogom dani, izazov. A da bi čitatelj razumio o čemu se radi, navest ću jedan primjer.

Odmah prve godine, još kao pripravnik našao sam se na poslu u velikoj neprilici. Čim je nastupilo ljeto svi od mene po stažu stariji i iskusniji članovi naše novinarske ekipe jedva su dočekali svježu snagu da ih zamijeni i ugrabili priliku da odmagle na more, a ja sam, iako notorni novinarski i urednički početnik morao urediti i posve sam ispuniti člancima sve stupce, od prve do posljednje stranice lista, i otisnuti ga u Vjesnikovoj tiskari u Zagrebu, koja je za mene bila kao golem i nepoznat svemirski brod koji je stigao s drugog planeta. Bila je to gotovo nemoguća misija, ali iz te kože nisam imao kamo. Sjećam se da su mi drhtali dlanovi kad sam kao pravi, iskusni urednik nakon rotacije primio u ruke prvi primjerak novina s kojega samo što se nije cijedila boja, još uvijek u strahu je li sve ispalo dobro. A nakon tiska morao sam organizirati još i distribuciju lista, iako o tome nisam imao pojma. Takav prisilni skok u spoznaji, odgovornosti i iskustvu, ne bi bio moguć nigdje u Zagrebu, niti bi mi takvu šansu itko ponudio. Odjednom sam znao kako se rade knjige i novine, naravno i put do toga, odnosno ovladao sam i vještinom kako se mogu iskoristiti povoljne okolnosti i zaokružiti planirana financijska konstrukcija.

Uvijek u povijesti kulturna su se zbivanja koncentrirala oko medija, osobito oko novina i časopisa. To su bila pluća preko kojih je kultura disala. Radio i televizija bili su ipak još u uzletu, a od interneta nije bilo ni „i“. Drugim riječima, bio sam pozicioniran u samo središte zbivanja. Bila je to osovina oko koje su se okretali i koja je mogla pokrenuti mnoge talente, koji su bujali u mladima.

Postoji još jedno pravilo igre u takvim prilikama. Svi talentirani ljudi uglavnom započinju u skupinama, jer se tako osjećaju moćnijima i njihova su osobna probijanja brža i snažnija. Dakle, skupina u kojoj se kretao René, a za mene je u početku bila samo klapa nadobudnih i neozbiljnih klinaca, počela se pretvarati u mlade osobe koje su manje ili više jasno očitovale svoje sposobnosti i interese i ja sam ih počeo razlikovati i uvažavati. Nekoliko njih osnovalo je velikogorički Kino klub (među njima su uz Renéa bili Miljenko Brigljević, Željko Ličko, Branko Blašković, Aleksandar (Saša) Božić i nešto mlađi, ali vrlo ambiciozni Ivo Pukanić, kasnije osnivač tjednika „Nacional“). Neki su se počeli baviti fotografijom i novinarstvom, drugi su se nastojali okušati kao pjesnici. Aktivirali su se u i oko Književnog kluba „Albatros“, željni nastupa i s ambicijom da objave prvu samostalnu knjigu koja je predstavljala osobnu kartu za ulazak u zreli književni svijet, u neku vrstu književničke punoljetnosti.

Rene Prosenjak

A kad je riječ o Renéu, ne treba zaboraviti ni njegove aktivnosti u velikogoričkom Društvu esperantista, pa je dijelom zahvaljujući i njemu nastao zbornik Poemaro s pjesmama goričkih autora na esperantu u prepjevu Nikole Rašića. I René je, naravno, u njemu zastupljen.

U isto vrijeme mladi su novinarski i menadžerski talenti počeli vrvjeti oko Velikogoričkoga radija (u početku su, uz neke svoje prethodnike, kao stalno zaposleni dominirali Vlado Horina, Gordana Lešnik, Juraj Hrvačić i Borivoj Zimonja na radiju, a Ivica Žigić iz Zagreba, kasnije novinar Školskog lista i zaposlenik u Ministarstvu prosvjete i Josip Frković, koji je došao iz Siska, radili su u redakciji novina, nakon što je kormilo glavnog urednika napustio Ivica Župetić koji se otisnuo u političke i u gospodarske sfere i postao najprije direktor Trgovačkog društva „Sloboda“, a potom i direktor za investicije slovenskoga trgovačkoga lanca „Mercator“. Spomenutima se ubrzo pridružio cijeli rasadnik mladih talenata, dobrim dijelom vanjskih suradnika, koji su kasnije punili redakcije najvažnijih novinskih, radijskih i TV kuća u Zagrebu. Uz RVG i Glazbena je škola afirmirala talente za glazbenu scenu (npr. Tatjanu Matejaš – Tajči i brojne druge). Slikare amatere okupljala je grupa „10 lipanj“, a nekako u isto vrijeme započeo je i međunarodni lutkarski festival (PIF), također u Velikoj Gorici. Održana je uz to Druga smotra scenskih amatera zagrebačke regije. Rasplamsala je i inače živu goričku scensku aktivnost, napose onu s dugovijekom buševečkom tradicijom, a da o dometima folklornih društava s domaćom i internacionalnom reputacijom, te sportskih klubova i ne govorimo. Dodamo li tome izvannastavne aktivnosti profesora i učenika osnovnih i srednje škole, sve je to nudilo bogate i raznovrsne programe i djelovanja, pa je gotovo nemoguće nabrojiti sve aktere, a da se nekoga ne previdi. Brojne aktivnosti bujale su na sve strane. Usudio bih se reći da je tada stvorena velikogorička kulturna publika koja i danas u najvećoj mjeri puni dvorane i posjećuje kulturna događanja.

Sve ovo napominjem zato što je i René Matoušek, kao i svaki umjetnik, bio i ostao izraz svoje sredine i svoga vremena. Iako obdaren vlastitim talentom, ipak je jednim dijelom proizvod (recimo tako) okoline u kojoj je živio. Utjecaji i poticaji koji se prime u mladosti često su presudni za formiranje i za kreativnost u nadarenih osoba, kakav je bio René.

Za razliku od drugih njegovih vršnjaka, koji su bili u stanju djelovati samo u skupini, René je već tada mogao održati samostalni poetsko-glazbeni program, začinjen obveznom dozom humora. To ga je izdvajalo i dalo mu određene prednosti, a samim time i programsku težinu. Osjetio sam da mogu imati povjerenje u njega, jer je posjedovao neovisnost u djelovanju. Ali meni se tada činilo da je ipak postojao generacijski jaz među nama i da zbog toga nećemo moći postati osobito bliski. René se toliko dobro osjećao u krugu svojih prijatelja da nisam bio siguran tko sam ja bio u njegovim očima i kako me doživljavao. Da bih to shvatio, trebalo je proći još neko vrijeme.

Iako sam ga, kao jednoga od šest kandidata za samostalnu knjigu, bez oklijevanja uvrstio u prvo kolo biblioteke „Albatros“, koju sam pokrenuo 1980. godine uz pomoć Zlate Cundeković, tada tajnice SIZ-a kulture u Velikoj Gorici, među nama se tom prilikom pojavio nesporazum.

S jedne strane bio sam vrlo zadovoljan, jer je, za razliku od drugih kandidata za objavljivanje, René ponudio zreo rukopis koji nije trebalo dotjerivati, ali bio sam vrlo ljut na njega kad se pojavio s likovnim rješenjem za naslovnicu svoje prve knjige pod naslovom Jaka veza, koju je po njegovu naputku likovno oblikovao njegov bratić Miljenko Brigljević, tada student režije na Kazališnoj akademiji u Zagrebu.

Jaka veza2

Sve ostale knjige u istome kolu novoosnovane biblioteke imale su profinjena i nježna rješenja korica, a René je izabrao grubu, gotovo drastičnu sliku vlastite glave s omčom od željeznoga lanca oko vrata. Bio sam jako protiv toga, ali ga nisam uspio nagovoriti da odustane i promijeni naslovnicu. I danas vjerujem da je to bila slika njegova (neka vrsta prekognicije) budućega tragičnoga završetka u Vukovaru. Još sam se jednom, nekoliko godina kasnije, kao urednik, na sličan način usprotivio, ovaj put velikogoričkom slikaru i pjesniku Iliji Šimiću, koji je svoju knjigu nazvao Koraci u odlasku. Jasno sam mu rekao da se s tim ne igra, ali ni on me nije poslušao, da bi kratko vrijeme iza toga poginuo u teškoj prometnoj nesreći, pa smo umjesto predstavljanja knjige imali njegovu komemoraciju. Pravdao se prije toga preda mnom da se taj naslov jako sviđao Josipu Paladi koji je bio recenzent knjige. No ja sam držao da on nije smio popustiti i sam na to pristati. Podijelio je tako sudbinu s Renéom.

Netko će reći da su to samo prazna naklapanja i slučajne podudarnosti, no ja sam ipak svim silama bio protiv toga, a čitatelj neka tumači kako hoće.

Sukob oko spomenute naslovnice donekle nas je udaljio i ja sam u to vrijeme bio uvjeren da baš i ne spadam u uzak krug Renéovih prijatelja.

Taj osjećaj pratio me sve do nekoliko godina nakon njegove smrti. Naime, kad smo s dva autobusa kretali iz Velike Gorice na pokop Renéovih posmrtnih ostataka u Vukovar, najprije me u Zagrebu Anđelko Novaković, tada dužnosnik u DHK-u, u četiri oka zamolio da u ime Društva hrvatskih književnika na pokopu održim slovo za Renéa. Međutim, ja sam se kolebao. Čak i kad su me neki Velikogoričani u autobusu tijekom vožnje nagovarali isto, ovoga puta u ime putnika i sugrađana iz Velike Gorice, i dalje nisam bio na čistu, trebam li to prihvatiti. Govorio sam sebi: René i ja nismo bili dovoljno bliski …. Bi li on sam to želio? … Jesam li prava osoba za to?

Dok sam se mučio duboko u sebi s tim pitanjem, iznenada mi se pojavila u pameti slika Renéa koji je jednoga dana sav oduševljen, a za mene sasvim neočekivano, došao k meni u moj velikogorički stan u tadašnjoj Zvonimirovoj ulici. Donio mi je svoju zbirku Prasci, koju je napisao pisaćim strojem, i rekao: Napravio sam je samo u par primjeraka za nekoliko najbližih prijatelja!, smjerajući time da je među najbliže ljude iz svoga okružja ubrojio i mene.

Istoga mi je trena sinulo. Ako me je on sam tako doživio i držao me, ne samo za svoga prvoga urednika, nego i za blisku osobu i prijatelja, a štoviše, pozvao me nešto poslije toga i na svoje vjenčanje (čuvam i danas tu pozivnicu), valjda mi to daje za pravo da se dopustim nagovoriti i da održim prigodnu riječ nad njegovim grobnim počivalištem. Zato vjerujem da je govor koji sam toga dana održao u Vukovaru bio topao i dojmljiv, tim više jer mi je tamošnji mladi svećenik, koji je bio na ispraćaju, rekao da bi rado imao kopiju toga govora.  

Obiteljska kuća u kojoj sam poslije upoznao njegovu majku i brata i gdje nam je bila ponuđena okrjepa, približila mi je i sliku njegova ranoga vukovarskog razdoblja, kao što su spoznaje o njegovu žegarskom razdoblju upotpunili njegovi književni tekstovi i predstavljanja knjige Da za Renéa, u Obrovcu i u Benkovcu.

Valja posebno napomenuti da je za Renéovu posmrtnu reputaciju zaslužna njegova neumorna teta Vera Brigljević, koja se brinula, koliko znam, o njegovoj ostavštini nastojeći je očuvati i objaviti.

Dodao bih još jedan ne manje važan detalj, koji mi je povjerio književnik Dubravko Horvatić, tada glavni urednik Hrvatskoga slova, tjednika Naklade DHK u Zagrebu. Rekao mi je na jednom sastanku redakcije lista: Zna se imenom i prezimenom tko su izvršitelji koji su Renéu oduzeli život. Pogođen tom spoznajom, nisam dalje pitao.

Sa svoje strane mogu također dodati da nema puno pjesnika, ni pisaca, čije stihove mogu u svako doba ponoviti, pa čak ni svoje vlastite baš ne pamtim, ali Renéova pjesma Pet minuta tvoga potiljka u meni i danas budi istu svježinu, kao i poetske dosjetke: Najkraća ljubavna pjesma - da!, ili stih: Moja me draga ostavila i otišla u širinu. Navedeni versi, naravno uz sve ostalo što je napisao, a koliko je meni poznato, utisnuti su u mojem sjećanju kao izraz iznimne darovitosti koja bi bila, vjerujem, iznjedrila još mnoga poetska i ljudska iznašašća da je za to imala prigode.

Spoj čovjeka i pisca u Renéu ostavio je, vjerujem, traga u mnogima pa i u meni. Zahvaljujući dijelom i njemu, počeo sam s većim povjerenjem gledati mlade ljude i cijeniti njihovu osobnost i darovitost. Vjerujem danas da i oni u meni mogu vidjeti, unatoč razlici u godinama, osobu od povjerenja, a možda i prijatelja. A to je uklonilo sumnju da drugi žive u nekom drugom i drukčijem svijetu i vremenu, i obogatilo moj odnos s vrlo dragim osobama koje sam u životu stekao preko literature i književnih druženja

Sve nas zajedno vodila je deviza: U okviru onoga što ti je povjereno, učini najbolje što možeš.

Čak i ovako, prerano zaustavljen u svom životnom i stvaralačkom naponu, René Matoušek ostavio je iza sebe zapažen književni opus, koji ga izdvaja od njegovih vršnjaka i svjedoči da je bio posebna pojava u svome naraštaju.

Božidar Prosenjak, književnik

 U Velikoj Gorici 14. srpnja 2022.

 

Povezano: 

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (1)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (2)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (3)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (4)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (5)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (6)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (7)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (8)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (9)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (10) - KRAJ

 

Uto, 21-05-2024, 21:25:24

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.