Početkom 1992. g. na hrvatskim bojištima vladalo je službeno primirje, koje se gotovo i nije poštivalo. Srbi su uvijek potpisivali primirja ali ih se nikad nisu pridržavali. Kao pripadnik izvidničko diverzantskog voda, bio sam svjedok apsurdnosti svih tih silnih primrja. Npr., 3. siječnja 1992. poslani smo u istočnu Slavoniju, u šumu Spačvu. Naši položaji, ako ih se tako uopće može nazvati, tada su bili na auto cesti Zagreb – Beograd kod Motela «Spačva». U blizini motela, prolazile su dvije rijeke. Rijeka Spačva prolazila je iza motela a ispod auto ceste riječica Lubanj. U jesen 1991.g., naše snage su se povukle iz sela Lipovac do motela i tu su dignuli u zrak most na auto cesti kako Srbi nebi mogli napredovati prema Županji. Međutim, taj dio je bio jako šumovit i jedini pravac gdje su Srbi mogli napasti, bila je upravo auto cesta. Hrvatska vojska u to vrijeme imala je samo punktove na desnoj obali rijeke Spačve i punkt kod motela «Spačva». Prave crte obrane nije bilo i nevjerojatna je sreća da Srbi nisu udarili tim pravcem jer je bio jedan od naših najslabijih točaka.

Naš zadatak je bio pročešljati veliki dio spačvanske šume, snimiti srpske položaje i pripremiti sve za uspostavu crte obrane prema Lipovcu. U zapovijedi je jasno bilo naznačeno da je na snazi primirje i da ga se striktno moramo pridržavati i pod svaku cijenu izbjegavati sukob sa neprijateljem. U toj zapovijedi nalazio se i dio koji glasio otprilike ovako : «... u slučaju na nailazak na veću neprijateljsku formaciju, povući se bez sukoba. U slučaju na nailazak na manju neprijateljsku formaciju, pritajiti se te iz zasjede zarobiti neprijateljske vojnike....» . Da, netko je gledao puno ninđa filmova..... I taj koji je gledao puno ninđa filmova, vjerojatno nikada nije izašao iz svoje kancelarije i zavirio u spačvansku šumu i vidio kako ona izgleda......

U ožujku 1992. počele su prve srpske provokacije u Bosanskoj Posavini. Srbi su se ubrzano naoružavali i pripremali da svoj krvavi pir prošire i na susjednu BiH. Svi smo znali da iako kod nas vlada primirje, u BiH počinje nešto još gore i krvavije. Službene BiH vlasti, na čelu s Alijom Izetbegovićem, govorile su kako to nije njihov rat, kao da žive na drugom kraju svijeta i ne vide što se događa oko njih. Međutim, problem nije bio samo u službenoj vlasti, problem je bio i u nekim hrvatskim glavama koje također nisu shvaćale što se događa. Neki Hrvati su znali što će se dogoditi pa su se shodno tome i pripremali za rat. Drugi su bili malo ekstremniji pa su činili sve kako bi iskoristili trenutak za neke samo njima bitne povijesne činjenice. Treći su pak vidjeli u tome veliku priliku za zaradu i bogatsvo, a oni četvrti vjerovali su kako ih nitko neće dirati jer nikome nisu ništa niti učinili. Mnogi od njih su vjerovali u Titovu ideju o bratsvu i jedinstvu, o «svetoj» ulozi JNA koja će zaštiti sve nevine građane bez obzira na nacionalnost..... kako su bili naivni!

Hrvatska je imala veliki interes, i na kraju krajeva, i moralnu obavezu zaštiti Hrvate u BiH. Vojno-strateški interes je bio vrlo jednostavan. Ako se Srbima dopusti da preuzmu kontrolu teritorija u bosanskoj posavini, tada će Hrvatska biti u još težoj situaciji nego što se već nalazila. Bojišnica će se produžiti za još stotine kilometra, a to znači još već broj vojnika, tehnike, veće opterećenje za ionako već uništeno gospodarstvo.....Također, to znači stradanje Hrvata sa prostora bosanske posavine, val novih izbjeglica i na kraju, to znači imati u susjedstvu neprijatelja koji samo čeka da sa obale Save nastavi sa razaranjem Hrvatske. Dakle, Hrvatska intervencija u BiH je bila potpuno opravdana. Neprijatelja je trebalo što dalje odbaciti od Save i granice sa Hrvatskom. U svakom slučaju, Hrvatsku je bolje braniti u bosanskoj posavini nego u svom dvorištu.

U Bosanskoj Posavini smo pomagali u organiziranju obrane hrvatskog naroda. Dovozili smo im opremu i naoružanje, uvježbavali ih i učili osnovnim tehnikama ratovanja. Svoje iskustvo iz rata u Hrvatskoj prenosili smo njima. Iako se radi o jednom, hrvatskom narodu, nije sve prolazilo bez otpora. Neki Hrvati jednostavno nisu mogli shvatiti da su srpski planovi o tzv. Velikoj Srbiji odavno nacrtani i da se samo čekao pogodan trenutak da se oni izvade iz ladice i počme s njihovom primjenom. Nije im bio dovoljan primjer rata u Sloveniji i Hrvatskoj, nisu vjerovali da će ih napasti njihovi susjedi i prijatelji..... Zbog svega toga imali smo velikih problema. Strogo se biralo povjerljive ljude iako se i tu dosta griješilo. Nevjerojatno je koliko je Hrvata radilo za srpske obavještajne službe i koliko je Hrvata radilo protiv svog naroda. Susretali smo se sa namjerno podvaljnim lažnim informacijama, pokušajima da nas se uvuče u zasjedu, raznim sabotažama, izdajom.... Unatoč svemu, uspjeli smo uspostaviti kakvu – takvu obranu, temelj za sukobe koji su slijedili. Jedna od takvih situacija je bila kada smo dobili zapovijed da pređemo «preko» i pomognemo Hrvatima u jednom selu. Naime, tamo su hrvati držali naoružane straže jer su Srbi u sujednom selu pripremali svoj krvavi pir. Lokalni srpski šerif, znao je doći autom do naših straža, našamarati naše ljude i razoružati ih, te ih doslovno, nogom u stražnjicu potjerati kućama.

U naše selo stigli smo u civilnoj odjeći, i odmah se zaputili do naših straža. Naše oružje smo smo spremili u neposrednoj blizini a preuzeli smo tandžare od seljana koji su držali straže. Očekivao se dolazak srpskog «šerifa». Jedan dio mojih dečki bio je skriven u kanalima pored ceste a nas trojica glumili smo lokalnu stražu. Uskoro se pojavio bijeli stojadin i crveni opel rekord. Polako su nam prilazili a nakon što su došli na 50-tak m od nas, mi smo odglumili strah i sakrili se iza barikade, gdje nas je čekalo naše oružje . «Šerif» i njegova pijana svita uletjeli su ravno u zasjedu ...... Mi smo postali lokalni heroji a među Srbima je zavladala panika zbog gubitka glavnih ljudi. Iako su Hrvati iz našeg sela ocijenili kako je to dovoljno i kako ih više nitko neće dirati, mi smo zaključili da je baš sad najbolji trenutak da se razoružaju njihove snage u srpskom selu. Bili su u panici i bez vodstva .... počeli smo s pripremom akcije i razradom planova.

Učitelj iz sela, koji je stalno imao nekakve prigovore na nas i kojemu nismo puno vjerovali, donjeo je mape toga područja. Napravili smo plan i još isto popodne smo krenuli u akciju. Problem je nastao kad smo primjetili da sa mapama nešto ne odgovara......znali smo da su malo starije i da je moguće da na njima nema ucrtane šumice kojoj smo se približvali, ali da njima nema cijelog jednog zaselka, to nismo znali. Gotovo da smo se četnicima ušetali u naručje, i samo prisebnošću i ratnim iskustvom koje smo imali, uspjeli smo izbjegnuti pogibelji. Malo smo se napucavali s četnicima i nanjeli im neke gubitke ali smo ipak odlučili povući se jer su oni bili brojčano nadmoćniji a mi smo izgubili ono najvažnije, faktor iznenađenja. Nakon povratka u naše selo, učitelja više nije bilo..... i više ga nitko nikada nije vidio. Očito je sve dojavio četnicima, dao nam prastare mape kako bismo upali u zasjedu i nakon toga pobjegao u zagrljaj voljene mu JNA.

Tyson
uhd91.com