Koliko je zaista ljudi pobijeno ili stradalo u srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku? Posljedice "komšijske" agresije ostavile su ogroman materijalni i psihološki trag na pojedincima, ali i na ukupnoj populaciji Hrvatske, a u nekim se vidovima agresija na sve nas nastavlja i danas, te se ponekad čini kako će se i te brojke u tišini pridružiti onim "blajburškim" ili "maceljskim", ili... Neke se stvari jednostavno ne žele dirati, već se u pravilu ostavljaju pojedincima, te građanskim i volonterskim udrugama koje potom same skupljaju materijal i pokušavaju ga progurati u medije, ali krznene su bunde čini se, puno zanimljivije povijesti Hrvata. Dakle, sve ostaje na nama samima.
Neki sam dan došao do ovih brojki, za koje moram napomenuti kako još uvijek nisu konačni, jer "komšije" se puno toga jednostavno "ne sećaju", pa se tako i dalje neki ljudi (kao na primjer moj prijatelj Marijan Furač) - vode kao "nestali", iako mi njegovi suborci znamo kako je "nestao" u hladnoj vodi Une, na dan neuspjele oslobodilačke akcije 1. i 2. brigade, koju srpski stanovnici Dvora na Uni danas slave kao - Dan općine, datum proslave pravdajući time kaj se na taj dan slavi "Međunarodni dan mira". Ali ovo su relevantni podaci bez ikakvog pretjerivanja ili umanjivanja, pa koga zanima:
• Prema sadašnjim procjenama koje se temelje na nepotpunim evidencijama koje su službeno vođene pri različitim institucijama, broj u ratu poginulih hrvatskih građana je približno 20.000.
• Među njima je približno 8.500 civila, a od toga 273 djece.
• Ranjeno je približno 35.000 osoba. Službeno je pokrenuto 7.827 zahtjeva za traženje nestalih, nasilno odvedenih ili zarobljenih osoba (od toga 2642 osobe iz Vukovara)
• Antropološki nalazi, iskazi svjedoka i dokumenti svjedoče kako je više od 1.000 hrvatskih civila masakrirano.
• Samo u UNPA sektorima Istok i Jug, nakon dolaska UNPROFOR-a je pod njihovom "zaštitom" ubijeno više od 600 civila, a približno je 7000 protjerano. Prema izvješćima Vladina ureda za prognanike i izbjeglice, sredinom 1992. godine je u Hrvatskoj bilo registrirano 269.351 prognanika.
Tu nisu uračunate osobe koje su u vrijeme rata - kao izbjeglice iz Hrvatske - boravile u inozemstvu, a taj se broj procjenjuje na oko 250000. Ovome treba pribrojiti sljedeće podatke: krajem 1992. godine u Hrvatskoj je boravilo 402000 izbjeglica iz BiH, a još približno 700000 osoba iz BiH je prošlo kroz Hrvatsku na putu u treće zemlje. Kako bi se bolje uvidjela težina tih podataka, treba naglasiti kako je broj hrvatskog stanovništva na neokupiranom području bio približno 4 milijuna, a sredstva za skrb o golemom broju prognanika i izbjeglica osiguravana su 70% iz državnog proračuna i 30% iz donacija. Prema daljnjim, nepotpuno obrađenim podacima, uništeno je približno 30% gospodarstva, uništeno ili oštećeno više od 160000 stanova, stradalo je približno 600 naselja, bilo je okupirano 1.067 naselja i 27% obradive površine. Među uništenim naseljima su 332 od povijesno-spomeničkog značaja (uključujući i 10 arheoloških nalazišta).
Razoreno je ili oštećeno 46 muzeja, 9 arhivskih zgrada i 22 biblioteke. Sudbina sakralnih i privatnih zbirki "nije poznata". Potpuno ili gotovo potpuno su razorene povijesne jezgre Vukovara, Lipika, Vinkovaca, Pakraca, Hrvatske Kostajnice i Petrinje. Znatno su oštećene povijesne jezgre Dubrovnika, Splita, Šibenika i Zadra. Povijesne jezgre Dubrovnika i Splita nalaze se na UNESCO-voj Listi svjetske baštine. Osim niza uništenih prirodnih okoliša, stradali su i nacionalni parkovi Plitvička jezera, Kopački rit i Krka. U Hrvatskoj je srbijansko-crnogorska "armija" ostavila približno 2 milijuna mina koje se nalaze u minskim poljima bez sačuvanog nacrta. Tome treba pridodati i neeksplodirane granate i ostale projektile, kojih je približno 20% od ukupno ispaljenih.
Napominjem kako su ovo podaci koji su na jedvite jade sakupljeni na jednome mjestu, jer, čini se kako se današnja vlast svim silama trudi sve to jednostavno - pomesti pod tepih i zaboraviti, te kako su navedeni podaci objavljeni 2001. godine, na inicijativu Saveza Udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja. U međuvremenu su pronađene još mnoge masovne grobnice, i u njima je identificiran velik broj traženih osoba. 357 osoba je pronađeno i živo, ali istovremeno je pronađeno i identificirano 1.556 mrtvih, ali neprijavljenih osoba, koje su, pošto iz njihovih obitelji nije ostao nitko živ, do tad bile neprijavljene. Ured Vlade Republike Hrvatske je 30.09.2001. godine objavio popis imena, prezimena, mjesta nestanka i ostalih podataka zatočenih i nasilno odvedenih koji do danas nisu pronađeni, a u njemu je navedeno 1.426 osoba. Priča Stoje Ražov samo je jedna od nebrojenih priča nepoznatih hrvatskoj javnosti:
Priča Stoje Ražov
Stoja Ražov je Škabrnjanka, i 26.11.19'91. je sa navršene 53 godine, sa svojim unukama Lucijom (2,5 g.) i Antonijom (4,5 g.) krenula na svoj Križni put; zatočeništvo u Benkovcu, putešestvije po poljima Ravnih Kotara i napokon, Rijeka. Ne znam što je danas sa tom ženom, a ni njenim unučicama, ali znam kako je nepravedno prepustiti je zaboravu. Njenim riječima:
Bio je ponedjeljak, i oko 7 i 30 je Škabrnja napadnuta. Ljudi su još svi spavali, bilo je samo ono malo ljudi na straži (Škabrnju je branilo 15 boraca). Taman sam skuhala kavu, kad je dotrčao jedan susid i mladić s njim, koji su bili na straži: Eno tenkova! Na brzinu sam obukla dvoje dice i čapala ih, i zovnila sam od divera mi sina. Željko, eno tenkovi iđu! Utekla sam s dicom u podrum Peše Pavičića... Njega su kasnije ubili, i sina mu Mileta. Tu su još, prid podrumom, ubili Šegariće, sina i ćaću. Ivicu i Vicu. U podrumu nas je bilo negdi četrdeset, a kad su se oni vragovi približili, Pešo je uzeo bijelu krpu i reka in: Ne pucajte ljudi, ovde su žene i dica. Mi se pridajemo. Oni su prišli i nami su rekli "izlazite van!", kaže, neće pucat.Kad smo počeli izlazit, Peši Pavičiću su rekli "lezi doli". On je lega, metnija ruke iza glave, i on i sin mu: "Pruži se!" Ubili su ih metkom u potiljak. Prije toga su ubili Soku Rogić, koja im je prva prišla: "Ljudi, nemojte nas ubijat." Odma su ju ubili.
I Josu Brkića, a njegova žena Zorka, kad je to vidila, legla je na mrtvog muža i molila ih da i nju ubiju. Ali su je odgurnuli. Oni... Oni izgledaju, Bože vas sačuvaj. Ima tu vojske, ali vojska ne kolje. Oni što su se izmaskirali, po sebi namazali čađom, to je užas, oni ubijaju i kolju. Vojska sve to promatra, ali i nas bi bili pobili, da im vojska ni rekla. Ne smite žene i dicu. Ali već su ubili pet-šest žena u podrumima. Valjda bi i mene da nisam imala ovu nejačad. "Kad smo izišli iz tog podruma, ovi vragovi, četnici, su nasrćali da nas hoće pobiti. Vidila sam kod ovih mrtvih krvi na potiljku, ali nisam čula da je neko puca. Biće da su s ovim prigušivačima.... Išla sam i vidila di leže moji susidi: Joso Prpić, Marko i Marija Brkić, i Stanka Vickovića sam vidila di leži na trbuhu, Šimu i Krstu Šegarića... Unuk Denis, ima 15 godina, od pokojnog Krste Šegarića, vidija je na svoje oči kako mu striljaju majku i oca. Tili su i njega striljat, ali ga je jedan vojnik odvuka od zida. Drugi su rekli tom vojniku što će puštat ustaše da rastu... I Stanu Visković, Josu i Slavka Miljanića su pretukli pa ubili.. Oni šta su ubijeni na cesti su ležali uz plot, ka vreće... i u dvorištima isprid kuća.
Bilo je tu ljudi koji su imali priko sedamdeset godina. Zorkin muž Joso Brkić ima je 68... Užas je kakvi su i koliko ih je. Moglo ih je bilo i iljadu, ko je od straha to moga vidit. I ženskih i muških. Ženske u uniformama i naoružane. Kad smo izlazili, tukli su kundacima. Kad smo išli cestom prema kraju sela, neki su nam se obraćali, napadali, da će nas tući, ubiti... Nosila sam malu Luciju, a susida Antoniju... Ajte. ajte, brže, brže, stalno su zapovidali. Njih ima, čujte, svakakvih. Samo sam jednoga vidila s onom četničkom kapom, drugo je sve zvizda. I SAO Krajina. Išli smo ton cestom, biće jedan kilometar. Nas je bilo negdi četrdeset iz Ambara, kasnije su ih još doveli, iz sredine sela. Govorili su nam da smo ustaše, ubijte kopilad ustašku. To vam je Tuđman da. Jedna ženska u uniformi s dugom kosom je prišla i rekla: Ne bojte se, neće vam niko ništa.
Onda je doša oni Mlinar, i baš meni: Znate li, veli, ko san ja? Ja san vam oni Mlinar, što su ga Hrvati nožem izboli, a ja kažem: Toga se ne sićam. A sitila san se. Kaže, ne bojte se, iman i ja dite od dva i po miseca, još ga nisan vidija.
• A di van je? - pitan ga ja.
• U Beogradu - kaže - sa ženom.
• E, vi ste svoje na sigurno sklonili, briga vas, a po nami tučete. Nije mi ništa reka.
Ukrcali su nas u one kampanjole, neke u autobuse, i odvezli u Benkovac. Plakali smo, dica su vrištala da neće ić. Do mene je bila Zorka Brkić. Njoj su ubili sina, i muža, i nevistu. Sve taj isti dan. I još je govorila: Mučite, jer će i nas pobit. U Benkovac nas nisu vozili pravom cestom, nego kroz ona svoja sela okolo - nijedno njihovo selo nit je srušeno, nit je kuća popaljena, normalno živu i radu. To su van Donji i Gornji Biljani, Smilčić, Kula Atlagića. A nas progonu kao one Kurde, i za nas ne poduzima niko ništa, ka da smo mi sve sikli i palili. (I danas se čudim proročanstvu te starice, izrečeno 1991.) U Benkovac su nas dovezli prid kasarnu i tamo smo čekali. A jedan iđe, ovaku ima bradu, divani nam, znaš: - Što vozite kopilad ustašku! Jedan drugi kaže: - Auu, jadna li vam majka, što niste na mene naišli. Ni kopile, ni baba, ni dite, sve bi pobio... Onda su nas sve oko četiri sata uveli u menzu od vojske. Dali su nam sidalice i jist - neke paštešute, nima ni okusa, kupusa kiselog i vode. Dici su dali keksa i paštete. Priveli su nas onda u dječji vrtić. Bio je među nama samo jedan muški, Dujo Šegarić, on je potpuno sid čovik, ne znam kako... Njega je samo Bog dragi sačuva. Njemu su sve ubili.
• Vidite - kažu - jel ovako vaša televizija? A mi kažemo - kako će bit, kad ste nam sve porušili? Onda se tamo Milošević prikaživa, reka je da krajina "neće plave šljemove".
• Vidiš - kaže oni četnik – ne će, pobijedit ćemo ih. Došla je i neka novinarka iz Knina. Jedan nas je, s bradom, i slika. Snježana Perica je rekla: - A što ćemo van reć? Da ste nan sve pobili i popalili, ljude tučete nevine i nedužne, dicu... Ubili ste mi svekra u podrumu, rafalom po četri čovika, strojnicom. A novinarka kaže: - Samo vi divanite, slobodno.
Ujutro su nam donili čaja i dici mliko. Valjda su vršili pregovore s našima da nas primu. Oko deset sati su rekli da se sprimimo, popisali nas... Došla su dva autobusa. Njihova, a piše "Zagrebački transporti". Dovezli su nas u Pristeg, to je pola sela njiovo, a pola drže naši. Kod njih su nas tili ubit, ali ovaj nije da koji nas je vodija. Tu ima i tenkova, i minobacači, i rakete. Iskrcali su nas i išli smo tri kilometra pješice, nosili dicu, bilo je tu i jedno dite u košari, od dva miseca. Naša garda nas je primila i dala nam za jist šta su imali. Tu su nas ukrcali na autobus, pa u Dobru Vodu, preko Banjevaca, Plavnog, za Vranu i u Biograd. Zet i sin su došli po mene i onda smo odma krenuli za Rijeku. I sad smo tu. Bože, da sam onda znala, bolje da su me ubili. Sve su nam popalili i odveli. Imali smo kuću na kat, traktor, auto, frezu, dvije televizije u boji, grijanje, krava, tele, dvoje krmadi, 50 tuka, 30 kokošiju, puna šupa sina, diteline, 100 litri vina i 70 litri rakije, pet hiljada kila pšenice, kukuruza... Sad nemamo ništa. Svi papiri, koji dinar, to je sve opljačkano i popaljeno. Ništa nisam uzela nego dvoje dice i dvi dekice... I ovo što na meni vidite. A živimo...