Bio sam tada, zajedno s koprivničkim "Jastrebovima", dragovoljcima 145. borbene grupe, i sudionik ovih događanja. Neki od mojih prijatelja tamo su ostavili i svoje živote, a drugi su poput mene imali sreće, pa su bili samo lakše ranjeni. Najgore je bilo 6. listopada 1992. Pričalo se već i ranije, poglavito u Bosanskom Brodu, da je Posavina "prodana" i da je samo pitanje dana kad će Srbi zavladati i ovim dijelom Bosne i Hercegovine. Čudili smo se tim informacijama, iako su svakog dana borbe bile sve teže. No došao je i dan povlačenja. Nešto najteže što vojnik može doživjeti. Tog jutra, 6. listopada bila je gusta magla. Mi smo bili u Novom Selu. Čitave se noći pucalo. Oko 5,30 Deda, kako smo zvali našeg već postarijeg vozača "pinca", upalio je motor automobila i zajedno smo krenuli u Slavonski Brod po 200 suhih obroka. U tom smo se gradu uglavnom opskrbljivali. Na cesti gotovo da i nije bilo vozila.

Bio je to prvi znak da nešto može krenuti u krivo i da moramo dobro motriti jer smo bili svjesni da smo "živa meta". S jedne i druge strane ceste padale su granate, pa nam se učinilo da neprijatelj puca "napamet". Na putu do Broda prolazimo pokraj kuća, ali – nigdje nikoga. Stižemo konačno u Slavonski Brod. Samo što smo prošli most – opća opasnost. Bilo je minutu ili dvije iza šest sati. Kad smo stigli pred skladište u koje smo ranije relativno često navraćali, nitko više nije imao pojma da je ovo prava adresa. Žurilo nam se natrag, jer smo i te kako čuli da granate padaju po Bosanskom Brodu. Međutim, toga jutra, kao da su za nas koji smo bili s druge strane mosta sva vrata bila zatvorena! Jedva smo uspjeli obaviti zadatak i u automobil natovariti ono po što smo došli. Projektili su sada sve više padali i po Slavonskom Brodu. Jurili smo cestom samo da što prije stignemo do mosta i da se vratimo k našima, na prvu borbenu liniju. Najviše me bilo strah prelaska preko mosta koji spaja Slavonski sa Bosanskim Brodom.

Uvijek se činilo da je duži nego što jeste, a često se, a pogotovu toga jutra, činilo da će svaki čas neka granata pasti na most i da ćemo svi odletjeti u zrak. To se srećom nije dogodilo. Vraćajući se istom cestom natrag prema Novom Selu, prvo što nam je palo u oči bilo je to da su se hrvatski tenkovi "ukopali" pretežno oko rafinerije u Bosanskom Brodu, odnosno oko ovoga grada, što prije nije bio slučaj, ili bolje rečeno nije bilo tako vidljivo. Pitali smo se: zašto su ti tenkovi ovdje stali, zašto ne produže prema Novom Selu, prema unutrašnjosti? Kad smo se vratili natrag na položaje, tamo je sve već bilo pripremljeno za povlačenje. Sa svih strana se pucalo. I to žestoko. Čekali smo pomoć. Netko reče da će doći svaki čas. Borbe su se rasplamsavale. Nitko nam nije dolazio u pomoć, a tuklo se sa svih raspoloživih oružja. U 7,50 zapovjednik daje zapovijed da se svi povlačimo. Ostala nam je jedna cesta. U toj žurbi jedan naš kamion upao je u grabu i zatvorio nam i taj put! Jedni su izvlačili kamion, a mi smo krenuli nekim seoskim putem. Tamo smo bili "živa meta". Čuli smo metke kako fijuču pokraj nas. Uspjeli smo se nekako dokopati mjesta, neke razrušene krčme, na glavnom putu prema Brodu, gdje nam je naređeno da čekamo ostale.

Sada je ta cesta bila sve više zakrčena. Svi koji su mogli nastojali su se što brže domoći Bosanskog Broda, odnosno rijeke Save, kako bi se što prije prebacili na hrvatsku stranu. Ali... stigla je zapovijed da od povlačenja nema ništa i da se svi moramo vratiti na prve linije. Zbrka. Vjerovali smo da je stiglo pojačanje i da će se borbe nastaviti, da Novo Selo ne će samo tako pasti. Među ratnicima – olakšanje. Nitko se nije želio povući. S nama je bio i dr. Kinčl, zvani Igla. Nisam čuo ni vidio hrabrijeg doktora. Pucnjava je bila još žešća. Četnici kao da su toga dana odlučili sravniti sve pred sobom. Oko 10,15 – šok. Zapovjednik kaže kako imaju pouzdane podatke da su postrojbe napustile linije. Više nema ni spomena da će nam netko doći u pomoć. Minute su u pitanju – hoće li nas okružiti? Na prvoj liniji u ovom mjestu bili su samo Koprivničanci i Karlovčani. Preko motorole je izdana zapovijed - neodloživo povlačenje! Drugo u samo nekoliko sati! Kad smo stigli pred sam ulaz u Bosanski Brod, meci su se počeli odbijati i od našeg automobila.

Jedan me pogodio u ruku. Krvi je bilo na sve strane. Zahvaljujući mom dozapovjedniku Mihi, njegovoj ludoj vožnji, uspjeli smo se spasiti. Prošli smo zakrčen most. Bilo je toliko vozila i ljudi da se ni kola hitne pomoći nisu mogle probiti. Kad smo ipak stigli na drugu stranu, u Slavonski Brod, granate su padale kao kruške. No bilo nam je lakše. U našoj smo državi. Oko željezničke postaje sve je grmjelo od projektila. Ali, začudo, ni jedan toga dana nije pao na željezničku prugu ili postaju. U Koprivnicu smo se jadni, umorni i krvavi vratili vlakom. U večernjim vijestima novinari su izvještavali da se Posavina "dobro drži", unatoč stotinama mrtvih, ranjenih i tisućama protjeranih. Netko je pitao: hoćemo li opet u Posavinu? Hoćemo!- odgovorili smo. Nismo ni sanjali da to ne će biti ni 16 godina nakon srpske okupacije!

Mladen Pavković
Hrvatsko slovo