Ovih dana, čitali smo u tisku da je preminula Kata Šoljić. Svjesno koristim termin «preminula», jer mi je nezamislivo za ovu Ženu navesti da je umrla, u osobnom uvjerenju da ona nikad neće umrijeti u duši i srcima onih koji su ju bilo osobno, bilo preko sredstava javnog priopćavanja, imali prigodu upoznati, kao i spoznati veličinu djela njenih Nike, Mije, Mate i Ive, koji su za Domovinu Hrvatsku pokleknuli u Domovinskom ratu, te njenog muža Antuna kao i njene četvorice braće koji su za istu stvar pokleknuli u Drugom ratu. Pitam se, Bože moj, zašto si dopustio da se ovolika nesreća sruči na jednu kuću, na jednu obitelj? Cijeneći i poštujući veličinu Njene žrtve, veličinu Njene Majčinske patnje, osobno sam bio sretan kada bih ovu ženu, ovu Majku Slobode, ponekad viđao sa Franjom Tuđmanom, koji ju je, u nekim doista posebnim prigodama, volio pokazati sa sobom, moguće da bi svima dobronamjernima na takav način stavio do znanja koliko i on osobno poštuje veličinu Njene žrtve.

Kata Šoljić za života je cijenjena i poštovana, odlikovana najvišim državnim odličjima, kako se i priliči, a potom, nakon što je preminula, na veličanstven način, otišla u povijest Hrvatske. Otišla je nečujno, kako je i živjela, bez galame nekih koji bi na njenom imenu i na njenoj nesreći promovirali sebe. Sasvim izvjesno, njenim imenom biti će označena neka ulica u njenom Vukovaru, kako sjećanje na nju, kao personifikaciju hrvatske žrtve uopće, ne bi izbledjelo nikada! S druga pak strane, moglo bi kazati da je Kata Šoljić bila i sretna žena! Naime, Katu je vjerojatno sudbina predodredila da bude personifikacijom hrvatske žrtve, jer postoje i druge majke, druge Kate, čija je žrtva moguće bila i veća od Katine, ili je bila jednaka Katinoj, ili nešto manja od Katine, jer ne postoji vaga kojom bi se izvagala težina ili pak veličina nečije žrtve, no za te majke nikada nitko nije čuo, ni za njihovo ime, niti za veličinu njihove žrtve, baš kao da nisu ni postojale, baš kao da se njima ništa nije niti dogodilo! O jednoj od takvih pišem ovih nekoliko redaka, jer bi me bilo sram umrijeti, a da o ovoj ženi ne napišem ovih nekoliko riječi.

Nešto malo je poznato što se dogodilo sa Hrvatima u Bugojnu sredinom srpnja 1993. Često je u medijima spominjano odvođenje iz logora dvadesetak bugojanskih Hrvata, o kojima se do danas ništa nije saznalo. Većini pak nije poznato, da je ovaj slučaj sa odvođenjem tek jedan, moglo bi se reći vrlo mali, segment ukupne ovdašnje hrvatske nesreće! Sredinom devedesetih prošloga stoljeća s prijateljem sam došao pred Hotel Andrija u Solarisu, te sam poželio vidjeti Ovu Ženu. Pitao sam se kako ćemo ju naći, kada je moj prijatelj, koji ju je poznavao, pokazao na usamljenu, sasvim osijedjelu, ženu kako stoji uz ostakljeni hodnik hotela, bradom oslonjena na šaku desne ruke i gleda negdje daleko. Dugo sam ju promatrao, a da ona toga nije bila svjesna, jer je očigledno bila sasvim odsutna, sama sa sobom, jer oko nje nije bilo baš nikoga. Stjecao sam dojam da ni ona sama nije znala u što gleda. Kao da je bila okružena nekom beskrajnom prazninom!

Nas dvojica nismo imali vremena toga časa ući u hotel, jer smo trebali obaviti neki posao u Vodicama. Vratili smo se nakon oko dva sata, te sam prijatelja opet upitao kako ćemo sada pronaći Mariju Miloš, kako se ona zvala, na što mi je on odgovorio «eno ti je na istomu mjestu». Kada sam podigao pogled vidio sam Mariju kako i dalje gleda negdje u daljinu. Premda se ona nalazila zaista daleko od mjesta svoje potpune nesreće, kao da je željela tim pogledom dosegnuti neke nove daljine, te od svoje nesreće bježati dalje, bez zaustavljanja! Kada sam pokušao foto aparatom «zabilježiti» taj njen pogled u daljinu, moja kretnja nju je kao trgnula i ona je pogledala u mene, tako da je moja namjera propala. Ušli smo u Marijinu hotelsku sobu, upoznali se i popričali s njom, na kraju ju zamolivši da na kratko iziđe kako bih s njom napravio nekoliko snimaka izvan hotelske sobe. Kada i danas promatram te snimke, sve mi to odiše beskrajnom bugojanskom tugom. Pokušavajući se u mislima vratiti u ono vrijeme, osobno mislim da je samo neki luđak, ili neki istinski dušmanin hrvatskog i muslimanskog naroda mogao započeti njihov međusobni rat, jer je nakon toga kaos u BiH postao skoro potpunim, a potpunim je postao kada su Alija i Babo zaratili u Kladuši.

U srpnju 1993. u Gračanici kod Bugojna, nakon nekakvog ratnog sukoba Zdravko i Anto Dilber, Stipo Grabovac, Fanika Harambašić, Mara i Josip Lučić, Stipo i Ratko Maros Stipo Bošnjak, Hubert Šimić, Miroslav Miličević, Željko Miloš, te osobito Ivica (muž), te Mladen i Draško Miloš (sinovi) Marijini, koji, istina nisu svi iz Gračanice, usudili su se ostati kod svojih kuća, računajući da nikom ništa nisu skrivili, te da im njihovi susjedi neće ništa. Među njima je bilo i onih koji su rođeni 1920, 1928, 1930 i 1931. No, krivo su procijenili, jer su svi pobijeni, njihova tijela, u većini, nabacana na gomilu iza Osnovne škole u Gračanici (što zaista držim neprikladnim mjestom za takvo što) i prekrivena s kamionskom ceradom na ljetnoj žezi, a nakon petnaestak dana po hrvatskim ratnim zarobljenicima sahranjena. Zbog čega je ta uglavnom stara čeljad pobijena, to vjerojatno ni dragom Bogu nije poznato?! Nakon njihove smrti u župi Skopaljska Gračanica od 505 katoličke obitelji, nije ostao doslovno nitko. Prelijepa crkva na Humcu je potpuno devastirana, orgulje u njoj razvaljene, ono što je moglo ogrjeti kasnije je zapaljeno, a na kraju je zvonik crkve eksplozivom srušen. Ostala je potpuna tišina!

Marijinog muža Ivice, te njenih sokolova Mladena i Draška nakon toga više nema i nikada ih više neće biti. Izvjesno, zbog toga beskrajna tuga i zastrašujuća praznina u Marijinu pogledu u beskraj! Početkom veljače 2004. Ona je umrla nečujno, kako je i živjela, te je svoj konačan mir našla pored svoga muža i svojih sinova. U čemu je razlika žrtve Kate i Marije? Mislim, ni u čemu! One su dale baš sve što su imale, te stoga pozivam sve koji ovo pročitaju, da se dostojno poklone njihovoj žrtvi, jednako onako kao što se klanjamo žrtvama Srebrenice, kada svake godine gledamo, kako se nove stotine besmisleno i bespotrebno ubijenih, slažu u otvorene grobnice Potočara. Sapienti sat!

U Bugojnu, 21. srpnja 2008.